Razgovarali smo sa slavnim Artezom, tvorcem jedinstvenog zagrebačkog murala

Arteza pratim nekih desetak godina, od kada sam prvi put ugledala jedan njegov mural, u Slavonskom Brodu, u Hrvatskoj. Prikazivao je ženski lik s naslikanom maskom na licu, preko očiju, i oči su me hipnotizirale. Jedno smeđe i jedno zeleno oko kao da svako gleda samo za sebe, a istovremeno u istu točku. Ne znam je li moguće opisati pogled, ali Artez ga je uspio naslikati. Nisam sigurna postoji li još uvijek taj mural, pretpostavljam da ga više nema, da ga je vrijeme pojelo, kako to inače biva sa street art i graffiti radovima. Ako gledam unatrag na njegovu karijeru rekla bih da je tada počinjao biti veliko ime na svjetskoj street art sceni. Zanimljivo je promatrati, u stvarnom vremenu, rast i razvoj umjetnika; naime taj rad, rad koji me hipnotizirao i skrenuo pažnju na njegovu umjetnost ima vrlo malo dodirnih točaka s radovima koje sada stvara.

Artez je kroz zadnjih petnaest godina narastao u možda najveće regionalno ime (ako ne najveće, onda jedno od najvećih!) koje se spominje diljem svijeta, posebno kada se ističu street art ostvarenja, i dok ga gledam kako stoji visoko na dizalici uz zid peterokatnice dok slika, pitam se je li svjestan toga, svoje umjetničke veličine. – Nikada nisam imao potrebu zvati se umjetnikom. Nekako je to došlo samo od sebe, spontano. To je neka titula koju nisam tražio, htio. Ja sam se samo htio kreativno izraziti, izražavati. Potreba je nepresušna. Svaki put kada mi se ukaže prilika za slikanje ja je zgrabim i iskoristim. Kroz taj rad sam izgradio svoj identitet. Jako sam discipliniran i ne propuštam prilike. Odmah na početku, nakon pitanja identiteta, otkriva mi da je zapravo on bivši sportaš, cijeli život je trenirao, razne sportove, a svaki mu je usadio disciplinu, volju i ono neminovno, da se prihvaćaju svi izazovi koji iskaču na putu. Da ih se ne izbjegava, zaobilazi, niti preskače. S njima se suočava. Naučio je do rezultata doći na mišiće. Artez ne odustaje, radi iznova i iznova, ponavlja radnje dok ih ne svlada. – Ja nisam umjetnički genij i ne oslanjam se na talent. – Jasno i direktno kaže. Vodi ga instinkt i volja. Isto tako je naučio da veliki radovi donose puno toga, dok su mali radovi samo jedna velika komplikacija, barem u Artezovom svijetu.

Moram priznati da me ta njegova spoznaja iznenađuje i impresionira već godinama, desetljećima… Jer što mu je rad veći, osim impozantnih dimenzija, on je veći i izvedbom te porukom koju šalje. Tako sam, posve impresionirana, promatrala kako završava zadnji rad koji je kreirao u sklopu festivala OKOLO u Zagrebu. Pokret objekata na slici, način kako pristupa detaljima prizora i kako ih izvodi ne mogu ništa manje nego impresionirati. Pozivam vas da se prošetate zagrebačkom Ilicom i da stanete kod kućnog broja 227, na južnoj strani ulice i dignete pogled. Dajte si bar desetak minuta, gledajte. Imam osjećaj da će svaki zainteresirani prolaznik i znatiželjnik u trenutku promatranja murala dobiti onaj svevideći pogled koji je Artez naslikao, onda, u Slavonskom brodu. Kao da je tada, na svojim počecima, nagovijestio da ćemo trebati mnogo gledati kako bi pogledom obujmili cjelovitost njegova rada. Ako tu nema i talenta, ne znam gdje ga ima. Što god Artez mislio o tome.

No da se vratim na njegove velike formate. Fizički su zahtjevniji. – Govori Artez dok bojom zamrljanom rukom briše teški, ljetni znoj sa čela. Ne mogu uopće zamisliti koliko je tjelesno zahtjevno i teško izvesti ovakav rad, rad koji se proteže kroz pet etaža zgrade. Na nekim stvarima manje radiš, na neke se više koncentriraš, neki detalji su važni, neki nisu… pa ih i nema. – Objašnjava Artez, dok moj pogled napokon dolazi do vrha slike i posve se oduševljavam kako je naslikao – stopala. Plesna, baletna stopala, plesačice, u pokretu, s partnerom, na zidu glazbene škole. Sjajan spoj, zaokružena priča. Sreća u nesreći je da se mural gleda izdaleka, ne iz blizine, tako da ne moram neke stvari jako detaljno obraditi, pa sam brži. Znam da bi me manji formati izmučili s detaljima. – S olakšanjem govori i nastavlja ovaj umjetnik s diplomom arhitektonskog fakulteta. – No zato sam se odlučio i na daljnju edukaciju. Ne mogu pristupiti malom formatu isto kao i velikome. Mislim da nisam još svladao manje formate, što je čudno i neobično, jer umjetnici prvo svladaju male formate. Kod mene nekako sve ide naopačke, od kraja. Zato sam prije dvije godine uzeo sate crtanja. Da, ja “veliki umjetnik”, uzeo sam satove crtanja i onda se jedna stvar nekako nametnula sama od sebe. Odlučio sam, evo u kasnim tridesetima, upisati Likovnu akademiju. I upisao sam je. “Veliki” Artez je sada – student, brucoš; nisam mogla ne pomisliti to i onda je on to izgovorio uz iskren i neopterećen smijeh.

Završava prvu godinu akademije i odličan je student, same izvrsne ocjene ima u indeksu. Ja zapravo – uživam. – Govori – Posve mi je drugačiji pristup studiranju, nego koji sam imao kada sam kao mladić studirao. Više sam fokusiran na fakultet, na obaveze, znanje koje stječem. Više sam zainteresiran za materiju. Valjda to dođe s godinama. Možda bi svi trebali upisati fakultet u srednjim godinama. Objašnjava mi da je na studiju arhitekture tražio svoj identitet, da nije znao tko je i što želi i na kraju krajeva ne bavi se arhitekturom jer je otkrio street art i njezin fascinantan svijet. Odmah sam pomislila da je sigurno prava umjetnička zvijezda na fakultetu. – A ne, studente, moje kolege, naprosto boli briga za mene, za Arteza. Naime, fine art i street art svjetovi se ne miješaju, skoro pa uopće ne dotiču. A ja sam ionako prilično “downt to Earth” lik, ja sam došao na akademiju da naučim nešto, ne da budem zvijezda. A zapravo sam ispao najveći štreber, u indeksu imam same desetke. Kako je super slušati da je netko oduševljen nastavnim kadrom, profesorima, njihovoj komunikaciji, odnosu… Artez je očigledno trebao akademiju upisati i pohađati sada, nakon bogate umjetničke karijere, ili barem njezinog prvog dijela. Nadam se da će ovaj dio priče, intervjua inspirirati barem nekoga na ono nikada nije kasno i da treba slijediti svoje snove.

Naučeno je Artez počeo primjenjivati u novim radovima. Na primjer, bojao se izvoditi ljudsko tijelo jer nije dobro poznavao anatomiju, a sada? Sada ja stojim ispred murala naprosto oduševljena svime tjelesnim, pokretu subjekta murala, a najviše – stopalima. Mislim da sam doživio jedan veliki skok u radu. Sada me posve druge stvari zanimaju u procesu stvaranja slike. Objašnjava mi da stvara poput tattoo majstora, koristi raster, lomi sliku na više dijelova i tako je prenosi na zid. Bilo je zanimljivo što me je Lonac (op.a. hrvatski street art umjetnik velikih formata) prvo pitao kada je došao vidjeti kako napreduje mural: “Od kuda si fotkao?” Po tome se vidi da on točno zna, točno zna koji su prvi koraci u postavkama stvaranja. Određujem koja je točka iz koje fotografiram, promatram rad. Iz te točke se sve vidi, iz nje “izlazi” rad.

Što se fakulteta tiče, anatomije, učenja, kod Arteza se vidi jasan pomak u fazi; vidi se i osjeća težina koju nosi naslikani subjekt. Odličan mi je taj detalj, ta tenzija mišića, tetiva i dok promatram rad kao da osjećam težinu, ona je vidljiva. Nisam to primijetila na njegovim prijašnjim radovima. Jako me zanima, intrigira u kojem smjeru će nastaviti sa svojim radovima. Da, bit će veliki formati, bit će figurativni, realistični, ali nekako imam osjećaj da, bez obzira na veličinu, slavu i bogatu karijeru, Artezovo vrijeme tek dolazi.

Istovremeno neopterećen, no pun energije i uzbuđenja dok priče, umrljan bojom, znojan od ljetnog sunca, umoran od stajanja na dizalici, pustih desetaka metara u zraku, sigurno čini nešto da se opusti. – Da! Slušam glazbu. Slušalice su mi stalno u ušima. Dole, na tlu svašta može da se desi, ja ne bih imao pojma, ja sam gore, visoko, zaronjen u boju i zvuk. Imam neku svoju playlistu koju si pustim, i s obzirom na to da sam visoko gore, nitko me ne može čuti dok pjevam, dam si oduška. Još da nađem lyrics pjesme „Let It Go“, a koju izvode Rae & Christian ft. The Pharcyde bio bih posve zadovoljan, u potpunom zenu.

Za kraj razgovora, zanimalo me, koju ili čiju sliku bi Artez imao doma, na zidu? Hm… Sigurno ne figurativnu sliku. Zanimljivo da su sada, dok razmišljam, svi koji rade figurativno slikarstvo, kao i ja, odmah otpali. Eto, sada sam nešto novo naučio o sebi. Sa sigurnošću sam pomislila da ćemo kod njega vidjeti još nove i drugačije umjetnosti. Možda i ne samo street art.