Kako društvo tretira starije žene tema je moćnog filma Demi Moore

Znala sam o čemu se u filmu radi kada sam ga počela gledati i nisam se mogla otresti sjećanja, komentara, osude i svega što je uslijedilo na Internetu nakon što je Demi Moore izašla na modnu pistu tijekom Paris Fashion Weeka 2021. godine. Naime, mnogi su komentirali da je pretjerala s estetskim korekcijama lica i da je neprepoznatljiva. Njezine jagodične kosti bile su izraženije nego ikada, neprirodno upali obrazi dominirali su novim ličnim opisom glumice, no ona je svoje novo lice nosila uzdignutog (i zategnutog) čela. Baš zato me je zanimalo kako je pristupila ulozi u ovom filmu, posebno jer se radi o specifičnom žanru body horora, k tome je još i – satira.

Demi Moore je ova uloga sjela kao naručena. Je li zbog toga da se prepoznaje u liku žene kojoj gubitak mladosti znači i gubitak rada, posla, egzistencije? Radi li se o gubitku identiteta? Neumoljivom Hollywoodu i njegovoj glorifikaciji mladosti (s time da je mladost ovdje prilično kratak pojam, do 25. godine života, i to bi neki rekli da je nategnuto). Kako god, Demi Moore sada nosi nešto normalnije lice; lice žene starije srednje dobi, i u stvarnosti, i u filmu.

Osobno imam problema s hororcima. Rijetko ih gledam. Ali kada ih gledam, sama sebi znam kazati – bolje da je dobar! A ovaj ću ponoviti, kada dođe u regularnu kinodistribuciju tijekom rujna – i povest ću prijateljice! Film na oštrouman, britak način secira opterećenost vanjštinom, mladošću i taštinom. Tema koja je zadnjih tridesetak godina istovremeno aktualna i izlizana. Toliko se o njoj priča, raspravlja, piše, body positivity je pojam na koji se spotičemo stalno, anti-age je pojam koji se izbjegava, woke kultura u beauty industriji umjesto njega gura pro age, age-defying, age perfect i slow age, a sve dok nikada više nije bilo proizvoda i tretmana pomlađivanja. Botox nije više tabu, on je postao beauty higijena. Da, živimo u zanimljivom svijetu, perverznih anti-age vrijednosti. I što nam preostaje nego se svemu tomu dobro nasmijati. A kada sam u određenim scenama gledala Demi Moore, nisam mogla oteti se dojmu da se ona prilično dobro nasmijala (staroj?) sebi. Autoironija je oduvijek bila važna književna figura koja čini čuda u djelu i neizmjerno me razveselilo vidjeti da se prelila i na film, malo i van njega, u popularno kulturološki trenutak taštine društvenih mreža, usudila bih se reći i na Instagram profil Demi Moore.

Što se filma tiče, priča je jednostavna, no ispričana na uvrnut i zabavan način. Demi Moore glumi Elisabeth Sparkle, ženu koja je nekoć bila velika holivudska zvijezda, ali se u srednjim godinama, no i u još uvijek u nevjerojatnoj formi, okrenula vođenju TV emisije o kućnom vježbanju. Nakon jednog snimanja, ženski toalet je bio neispravan te je otišla u muški gdje je čula producenta Harveyja kako raspravlja (dok urinira) o skorom raskidu Elisabethinog ugovora na najbezobrazniji mogući način. Harvey je Dennis Quaid; sjajan, pretjeran, karikaturalan, odličan. Uz Demi Moore čini sjajan glumački par. Shrvana Elisabeth, u očaju pohodi jednu progresivnu liječničku ordinaciju, saznaje za novi neslužbeni postupak nazvan Supstance, s pomoću kojeg se novo, prekrasno mlađe ja može anatomski istisnuti iz vašeg/njezinog tijela u privatnosti vašeg/njezinog luksuznog stana. I u njezinom slučaju je to Sue koju glumi Margaret Qualley. Nešto poput situacije Dr. Jekyll and Mr. Hyde.

Prirodni šarm i djevojačka ranjivost Sue osiguravaju Elisabeth posao, iako ona mora izbivati iz studija svaki drugi tjedan kako bi Elisabeth došla na red, i ostala živa. Elisabeth ovu zamjenu objašnjava Harveyu kao vrijeme koje joj je potrebno da se brine za svoju bolesnu mamu. Kako bi stvari bile još zanimljivije Sue zaboravlja upute.

Film je istovremeno užasan i zabavan, ima šokantnih scena, scena golotinje, voajerizma, odlične glume, tjera na razmišljanje i ne mogu se oteti dojmu da bi ga bilo najbolje svako malo pogledati. Baš kao dobru knjigu koja nas resetira i napravi nam toliko potrebnu mentalnu higijenu.