Moćna autentičnost Jasmile Žbanić

U Njemačkoj, pošto ne govorim jezik, ja gledam njemački film. Ako je dobar, ne moraš razumjeti jezik, riječi. Sve ti je jasno.

Skoknuti u Sarajevo na jedan dan i razgovarati s jednom od najtalentiranijih i najuspješnijih umjetnica regije, ako ne i Europe? Može. A dan ne može biti bolji nego promatrati je i upijati njezinu neposrednost, pamet i iskustvo dok je šminkerica, frizer i fotograf pretvaraju istovremeno u aliena i mitsko biće. Biće van ovog svijeta, a opet toliko blisko nama da je istovremeno osjećam prijateljski bliskom, a i slijedim bespogovorno jer prenosi poruke veće od života.

(De)Blokada

Jasmila Žbanić je visoka žena zanimljivog eteričnog lica i zaraznog osmijeha. To je moj prvi tjelesni dojam nje. Drugi je beskrajna toplina koju širi dok govori, gestikulira, smije se i usred neke od najtežih životnih priča širi mir. Ona istovremeno ruši granice postavljene od ljudske ruke s lošim namjerama i podiže one koje čuvaju i štite. „Vidi, moja produkcija kuća zove se Deblokada.“ Govori Jasmila i objašnjava mi ono što ja nesvjesno osjećam. „Imala sam sedamnaest godina kada smo bili zarobljeni, tri i pol godine smo bili bez struje, vode, hrane. Taj osjećaj zatvorenosti, blokade produžio se i nakon što je rat stao, kod mnogih je ostala i u glavi. Imali smo i nametnutu blokadu; do nedavno nismo mogli jednostavno putovati po Europi. Granice su stalno prisutne, postoji ta neka blokada u mom opredjeljenju i ja ju stalno rušim i idem dalje. Ja sve te granice, blokade vidim, vrlo su prisutne, stalne, tim veće mi je zadovoljstvo kada ih pređem!“

„Mi smo ti jedan jako nesretan narod i zato se puno smijemo!“

Naravno da ih prelazi, iz žene izvire snaga i smirenost. A samo mudri ljudi to imaju. Mudrost i iskustvo je nešto što trenutno nedostaje našem svijetu. (Pre)brzi život, napredna tehnologija, kratko pamćenje, apsolutna težnja ka kratkoročnim zadovoljstvima i potpuni izostanak učenja iz povijesti učinili su većinu sadašnjeg zapadnog čovječanstva potpuno neosjetljivim na tugu, bol, patnju, no i one lijepe: ljubav, blagost i dobrotu. Nedostatak vrijednosti u rijetkoj introspekciji čine ovakve razgovore još dragocjenijima. Posebno ako usputno čuješ par mudrosti kao iz usta šminkerice dok je pretvarala Jasmilu u drugo biće: „Mi smo ti jedan jako nesretan narod i zato se puno smijemo!“. Rečenica koja je istovremeno istina i ne, dala mi je razmišljati. Jasmila je mudro usporedila „našu“ poslovicu „Danas se smiješ, sutra ćeš plakati“ sa situacijom kojoj je svjedočila u Berlinu, svom drugom domu. Naime, ispričala je da je bila u isto vrijeme, u istom restoranu, kada se okupila skupina ljudi, lijepo sređena, koja je kao prošireno društvo obitelji i prijatelja došla na ručak obilježiti nešto. Isprva je izgledalo kao da su sa sprovoda došli, da bi nakon mnogo buketa cvijeća koje je mladi par dobio, shvatila da se radi o vjenčanju. U Bosni, a i na cijelom Balkanu, bi to izgledalo posve drugačije! Radi se naime o psihologiji; smijeh jest odbrana od teških stvari. Možda je poslovica u pravu, samo obrnuto. Kako i priliči našem podneblju.

Minus-Sarajevo-Berlin

Zanimalo me je li uspjela prijeći sve te blokade kada je počela živjeti na relaciji Sarajevo-Berlin. Kako je kada ode iz Sarajeva u Berlin ili kada ide iz Berlina u Sarajevo? „Mentalna je granica najvažnija. Nije granica samo geografska, postoje mnoge u poslu. Kada razgovaram s holivudskim producentima ja dolazim iz takvog minusa, s takve margine.“ Da, to govori ova najuspješnija i najtalentiranija režiserka regije, jedna od najboljih Europe… i nastavlja: „Engleski nije moj materinji jezik, ja nisam pohađala i završila škole koje su oni završili. Ja sam žena. Sve je minus. No zabavnije je prelaziti te mentalne granice, nego fizičke. Život u Berlinu me je mnogo toga naučio i još sam više zavoljela Bosnu i Sarajevo. Mnoge stvari koje smatramo da su civilizacijske tekovine zapravo ne funkcioniraju na ljudskom nivou. I onda mi je zanimljivije vratiti se u Sarajevo, no nikako ne bih voljela da sam osuđena na Sarajevo.“ Razumijem, Sarajevo je naspram Berlina malo i klaustrofobično, u kotlini, teško se diše ovdje. No onda… „Kada sam u Berlinu, neviđeno mi nedostaje da vidim planinu, da vidim tu ljepotu, tu gromadu koja se može čitati u nekoj metaforičkoj razini.“ I metafizičkoj, dodala bih.

Gromada: „Grbavica“

Pa smo krenule od gromade, od samog početka, od Grbavice. Prvu verziju Grbavice napisala je s dvadeset i pet godina. „Izučavala sam haške spise, knjige o silovanim ženama… Imala sam susret sa silovanom ženom kada sam ja imala sedamnaest, a ona šesnaest godina. Totalni užas. Strašno.“ U ovom trenutku bitno je napomenuti da se nalazimo u hotelu Holiday, iza kojeg je muzej, iza kojeg je Miljacka, iza koje je Grbavica. Toliko smo blizu, i prostorno, a neki i vremenski. Sve je u glavi. „Najstrašnija fobija bila mi je što će se desiti ako pređu na ovu stranu? Sve sam izučavala, proučila, čitala. Napisala sam prvu verziju Grbavice koja je bila, riječju mog profesora, optužnica za Hag. To nije bio film. To je bilo toliko strašno da nitko to neće moći podnijeti, gledati, kazao mi je tada: Vi ne pravite optužnicu, vi pravite film.“ Ozbiljno, duboko ga je shvatila i povukla je granicu. Sama je sebi rekla da ako uspije publici prenijeti 0,0001% onoga što se žrtvama desilo, smatrat će film uspješnim. Postoje granice do kojih se može ući u nečiju priču. Film je osvojio dvanaest međunarodnih nagrada, a među njima se ističe Zlatni medvjed na Berlinaleu 2006.

Treba znati prenijeti priču koju znaš u tančine, zarez, crticu, osjećaj, nekome tko nema pojma i možda nije niti zainteresiran. Tu je Jasmila jaka. Ona sama sebe stavlja odmah u tu poziciju, poziciju promatrača koji ništa ne zna i iz te pozicije kreće pričati, objašnjavati, a da priče ne ispadne banalna, da joj se ne uzme istina i čarolija. Ona ne pojednostavlja, poštuje lokalnu informiranu publiku, publiku koja je na kraju krajeva i proživjela priču koju upravo ona priča. Važno joj je da film podjednako gledaju svi: i žiri na festivalu, i strana publika, i domaća publika, maltene akteri priče. Tu je ljepota njezinog filma; univerzalan je, ljudi ga razumiju. Svi ljudi ga razumiju. To je jako važno.

„U Njemačkoj, pošto ne govorim jezik, ja gledam njemački film. Ako je dobar, ne moraš razumjeti jezik, riječi. Sve ti je jasno.“ Usputno objašnjava svoju filozofiju i potvrđuje ju osobnim iskustvom. Kod Jasmile je sve osobno. „Nema šanse da se ne izložiš. Do kraja se izlažeš. Nema teorije da bilo što zaštitim ili upakujem, idem do kraja.“ Ti njezini prelasci granica zvuče zdravo i donose punoću doživljaja. „Mnogo pričam s terapeutkinjom. Naravno da idem na terapiju, znam da imam PTSP, to je sasvim normalno ako si tri i pol godine bez hrane, vode, struje, pod stalnim granatama. No ja to procesuiram, to izlazi u neki produkt, u film koji onda ljudi gledaju. To je neka vrsta zadovoljenja koja mi omogućava zdrav odnos prema životu, i radostan odnos prema životu, na kraju krajeva.“

Ulazak u pukotinu koju je netko zacementirao

Ratni triler „Quo Vadis, Aida?“ premijerno je u Bosni prikazan u Memorijalnom centru Srebrenica, a bio je prikazan i u sudnici gdje je Mladić osuđen. „Prvo smo ga prikazali gdje se priča odvila, i na kraju u sudnici. Meni je to bilo ne prelaženje granica, već zatvaranje kruga. Bilo je užasno emotivno. Prva premijera je bila za mlade koji nisu niti rođeni za vrijeme genocida. Na premijeri su bili ljudi iz Srbije, Hrvatske i Bosne. Oni nemaju ništa s tim genocidom, nisu niti žrtve, niti počinitelji. Nisu se niti rodili tada!“ Premijera je bila na povijesnom mjestu, no za Jasmilu to je premijera – za budućnost. Naprijed se može ići tek kada se prošlost procesuira, prizna, obradi i probavi. Njezini filmovi koliko god su teški, mučni, ozbiljni, emotivni, oni su usmjereni ka budućnosti. I upravo to se desilo na spomenutoj premijeri: „Stvarno nevjerojatno je bilo to da je film, između ostalih, gledao i mladić iz Istočnog Sarajeva, Republike Srpske, koji je kazao da bi volio pokazati film svojim prijateljima, da znaju što se zapravo desilo. Plakao je. Mene je to toliko potreslo. To mi je bitnije od bilo kakvog Oscara ili bilo koje druge nagrade. To je razlog zašto ja pravim filmove. Da se granice pomjere, pomaknu.“ Tih sto minuta filma je uspjelo „ući u pukotinu koju je netko zacementirao“. Dobivala je pisma mladih, reakcije na film. Ljudi osjete ako nešto ne valja, osjete ako je nešto autentično, istinito, i zato je moćno.

Uz toliko teške istine na filmu, davanju sebe, odlaženja do kraja, zanimalo me u čemu Jasmila uživa. Odgovor je bio predvidiv, iskren i isto tako poticajan: „definitivno uživam u malim stvarima, sretna sam s malim stvarima. Nekako znam da mogu sutra nestati. I OK sam s time. Puno mi je važnije biti s ljudima. Riskiram. Radim stvari u karijeri koje drugi možda ne bi radili. Bili bi „pametniji“. Ništa od toga ne bi bilo da sam odrasla u sređenoj sredini.“ Jasmilina matematika nije 2+2=4, njezina daje 5. Svaki put. Ona donosi i dobiva ono nešto više, bitnije od pukog zbrajanja. I tu, u razgovoru, Jasmila uletava s – Malnarom. Željko Malnar, hrvatski pustolov, putopisac, autor dokumentarnih filmova, kontroverzni TV-voditelj kao da „spaja“ ljude i posthumno. Moja, Tenina Biblija je „U potrazi za staklenim gradom“, odmah pored „Žene koje trče s vukovima“. Nekako knjige idu ruku pod ruku. Jasmila je mislila da će poput Malnara putovat čitav život (OK to joj se donekle ostvarilo kroz filmove), da će raditi reportaže, htjela je poput njega – samo otići negdje. I važno, Strijelac je u horoskopu, poput nje (ja ću se sa svojim Strijelcem u Mjesecu tiho ušuljati do njih jer osjećam da mogu, smijem, ipak sam svojevremeno živjela ulicu do njegove na zagrebačkoj Volovčici). To su te duše, aktivne duše koje krenu i – idu. Malnarov rođendan, uz onaj Davida Bowieja, Bowiejevo, su jedini koje obilježim na društvenim mrežama. To su jedine slavne osobe za kojima sam plakala kao da me je bliska osoba napustila, nisam to mogla nikome, pa niti sebi objasniti. Odrasla sam s njima, usadili su mi neke neraskidive vrijednosti. A to prepoznajem i kod Jasmile. Možda nam zato nije problem tako javno pričati ne o idolima, već o ljudima koje osobno ne znamo, ali su nas odgojili, usmjerili, koji su nas učili ne živjeti unutar granica, bilo kakvih i kojima smo na tome zahvalni.

The Last OF Us

Skok u vremenu i prostoru zasigurno je prošle godine bila serija „The Last Of Us“. Serija nastala prema video igrici, koje ja osvojila cijeli svijet, svi, ali svi su je gledali! Naravno, i ja. Znala sam za igricu, znala sam o čemu se radi i istražujući seriju prije samog gledanja (ne znam je l’ to dobro ili loše, ali to uvijek radim, volim znati što ću gledati, tko je radio…) istovremeno sam se iznenadila vidjevši da šestu epizodu režiserki potpisuje Jasmila Žbanić. Ok, iznenadila sam se, i sljedeća misao mi je bila – ima potpuno smisla da upravo ona to radi. „Kad su mene pozvali ja nisam znala da je to napisano prema igrici. Došao mi je projekt Craiga Masona koji je radio Černobil i meni je to bilo presudno. Ja sam htjela raditi bilo što s tim čovjekom. Pročitala sam treatment, no imala sam covid, povišenu temperaturu i zapravo nisam shvatila da je prema igrici, već sam samo čitala o čemu se radi i to mi se svidjelo. Održali smo sastanak, s kreatorom igre, Neilom, s Craigom i producenticom Carolyn Strauss koja je radila Game of Thrones i koju jako cijenim. Oni su mi bili nešto kao trio fantasticus. Ispričala sam se da možda neću biti najsuvislija jer sam bolesna. Razgovor je završio i to je to. Od agenta sam dobila ugovor, a kada tamo stoji – tri epizode! Odlučila sam stati malo i napraviti jednu, pa ćemo vidjeti za ostale dvije. I dobro je da sam napravila jednu, da nisam sve tri. Iskustvo je bilo sjajno, ekipa je bila vrhunska. Čak je sa mnom došla i moja kamermanka, koja je radila sve moje filmove, što mi je bilo jako bitno.“

Kako je bilo usporediti iskustvo te velike produkcije s našim, regionalnim produkcijama? „Deblokada je moja producentska firma s kojom radim sve. Naše produkcije su prema njihovima ‘low budget’, čak i kada prema našim uvjetima nisu. Lawrence Bender, Tarantinov producent, se čudio kako uspijevamo napraviti film za tako mali iznos i da smo platili sve ljude.“ Produkcija na seriji je na zavidnom nivou, to smo svi kao gledatelji i gledateljice vidjeli, nemoguće je ne osvijestiti to. „To je mašinerija, tu je tisuću ljudi, samo za scenografiju su dva kata zgrade…“ – prepričava Jasmila. Zanimalo me kako pristupiti takvoj temi, kako je obojiti kao intimnu temu, kada se radi o zombijima? „Kada je Craig pisao epizodu, svi smo bili u kontaktu i zapravo je tražio stvari i momente, motive, koji su bili „moji“. Naime, tu se radi o gradu koji je zatvoren, uskoj zajednici pod prijetnjom od napada više i jače sile, meni poznatim stvarima. No bilo je jako zanimljivo biti u nekoj novoj perspektivi i istovremeno gledati drugu, isto novu perspektivu. Sada je ta priča trebala „ući u mene“ kako bi „iz mene izašla“.

Lakše joj je sa svojim, nego s tuđim scenarijem… „Na set ne moram ponijeti niti komad papira ako radim sa svojim scenarijem, dok s tuđim treba misliti na mnogo stvari koje su i kulturološki uvjetovane, ali tu smo si mnogo pomagali.“

Koliko zapravo poznajemo svoju djecu?

Prošle jeseni sam u hipu pogledala seriju „Znam kako dišeš“, Jasmilinu autorsku priču o vršnjačkom nasilju. Ona je prije nekih sedam godina napisala scenarij na koji su ju potakla ubojstva u Sarajevu i razgovor koji je vodila s kćeri, tada tinejdžerkom. „Razgovarala sam s kćeri o tome i molila je da mi kaže ako se tako nešto njoj desi tada je njezina kći rekla rečenicu koja će kasnije i „ući“ u seriju: „Ja ti to ne bih nikada rekla, ja imam svoje dostojanstvo.“ Tada se Jasmila zaledila jer je mislila da ne postoje granice između nje i kćeri, da si sve govore. No to nije rušenje privida bliskosti između majke i kćeri, bliskost jest tu. No kći joj je pokazala gdje počinje, a gdje završavaju njihove granice. Možda bi to netko s psihološkog stajališta objasnio pojmovima identiteta i integriteta. Još je jedna rečenica „ušla“ u seriju, ona „Pupčana vrpca je davno pukla, sam ti to još nisi shvatila.“ Tu se postavlja pitanje koliko zapravo poznajemo svoju djecu? „Ja sam bila uvjerena da sam mama koja apsolutno zna sve o svome djetetu, imena svih prijatelja, koga voli, koji su problemi, koju je ocjenu dobila prema glasu koji čujem kada pozvoni na interfon i onda sam shvatila da nemam pojma i to me potaklo da napišem tu priču. Isprva je to trebao biti igrani film koji nije prošao na Fondaciji za kinematografiju. Otišla sam dalje, radila druge filmove, no onda je BH Telekom objavio konkurs za tv serije i odlučili smo tu priču pretvoriti u seriju, materijala smo imali.“

Seriju su režirali Alen Drljević i Nermin Hamzagić, a ne Jasmila. „Baš sam s „Last Of Us“ došla raditi „Znam kako dišeš“ i tu je situacija bila zanimljivo – obrnuta. Ja sam radila sa showrunnerom koji je napisao sve, radio sve, a tu sam došla uvjerena da ne moram biti na setu svaki dan jer ljudi znaju što rade, već smo surađivali prije, producirali smo (stvarno prekrasan) film „Muškarci ne plaču“ i ja sam mislila da je moj posao tu gotov. Međutim. Već na prvom danu snimanja shvatila sam da je priča, sve to, za mene toliko osobno, toliko žensko, i da koliko god su njih dvojica senzibilni, da postoje ti neki detalji koji moraju biti onako kako sam ih ja zamislila. Pričali smo i dogovorili se. Mislila sam da je biti režiser pod showrunnerom nešto što nikako nije jednostavno, da bi na kraju ispalo da mi je biti showrunner gore, jer sam režiserka i imam svoju viziju. No, ispalo je sve super, našli smo zajednički jezik i oni su apsolutno poštivali materijal, emocije, tu ženu i sve kroz što je ona prolazila. No moram reći da je meni bilo baš zeznuto sjediti na setu i – ne režirati. To mi je bilo stresno. Apsolutno sam zahvalna Alenu i Nerminu jer su napravili sjajan posao.“

Raditi s najboljima

Jasmila je čak i u tim za nju iznenađujućim i stresnim situacijama uvijek okružena vrhunskim profesionalcima i talentima. Tako se u seriji ističe i Jasna Đuričić, sjajna glumica. „Uvijek pokušavam raditi s najboljima. Što god da radim, stvarno pokušavam raditi s najboljima i to je dobra stvar još od Grbavice. Naime, ja sam scenarij Grbavice dala, sa strahom, Mirjani Karanović. Ona je slučajno tada bila u Sarajevu s kazališnom predstavom i pristupila sam joj, ali sam istovremeno mislila – Tko sam ja da joj išta dajem? Tema je politička… Ma mnogo je tu stvari bilo zbog kojih se to nije trebalo dogoditi. Ona je pročitala scenarij i rekla da je fenomenalan. Sjećam se, prva stvar koju mi je rekla jest da joj ne smijem persirati, da smo mi sada kolegice i ravnopravne. Ja još nisam imala ništa iza sebe, a ona cijelu karijeru. I s takvom jednom ženom raditi svoj prvi film, to je stvarno bilo nevjerojatno iskustvo. Od tada nastojim se uvijek okružiti s najboljima. Jer to i tebe čini boljim.“

Sve je stvar perspektive

Zadnjih godina radi dosta s Amerikancima na filmovima, s poznatim producentima. Svijet se zadnjih godina jako promijenio, i dalje se mijenja i sami bi se trebali mijenjati. U tom duhu vremena promjene zanimalo me što Jasmila gleda u slobodno vrijeme. „Zone of Interest. Taj film donosi potresnu priču. Priču kojoj (opet) svjedočimo u Gazi danas. Taj film govori o nama danas. To je ono što je suština, po meni.“ Slažem se s njom. Svi bi trebali pogledati film „Zone of Interest“, možda bi vijesti i objave na društvenim mrežama drugačije gledali. To jest njezin interes od samih početaka. Pročitala sam negdje u bespućima interneta da je Jasmila bila sa svojim ranim, prvim filmom na natjecanju gdje je jedan od natjecatelja bio film koji se bavio međuljudskim odnosima stanara u zgradi, a koji se nisu mogli dogovoriti oko rukohvata u haustoru. Tu se životni problemi stavljaju u perspektivu. Film o ženi koja traži dvoje djece u masovnim grobnicama i problem rukohvata u haustoru. Točno postaje jasno bitno od nebitnog. No gdje Jasmila povlači liniju kako teško i ozbiljno ne bi zavladalo životom? „Pa ne znam, ozbiljno je sve, ali ne mora biti teško. S jedne strane, bavim se nekim teškim stvarima koje mi opet daju nazad toliko jaku energiju, da mi omogućavaju živjeti život punim plućima. I u svom svakodnevnom životu prilično mislim da sam radosna osoba. Da, imam neke prijatelje, imam muža kojeg volim, s kojim radim zajedno, što je isto super, zato što smo stalno skupa i stalno kreiramo zajedno. Vrlo često ne znamo čija ideja, jer toliko pričamo da nema šanse da odvojimo što je tko rekao. Od jutra do mraka smo skupa. Osjećam se kao ispunjena osoba. Imam kćerku koja je isto jako smiješna, duhovita, zabavna. Imam prijatelje, čak iz osnovne škole, to su mi bitne stvari. Umjetnost koja mi je svaki dan zadovoljstvo i ljepota. Kad sam rekla da mogu bez svega, ne mogu bez umjetnosti.“

To je nešto što se i u ratu pokazalo kao istina. „Mogli smo preživljavati na komadiću hljeba, ali smo morali otići u kino, morali smo otići u pozorište i to je nešto što je bilo stvarno, tu shvatiš koliko je stvarno je dio tebe, dio života. To nije ništa što je odvojeno od ljudskosti.“ A sada? Kakav je život sada? Kakav je svijet, stvarnost sada? „Ja često kad uključim okruglog robota da mi usisava kuću i stavi mašinu veša na pranje shvatim: čovječe, prije samo dvije generacije, žene su prale veš u rijeci i onda kontaš koliko ti je dobro.“ Možemo li – bolje? „Opet s druge strane, mislim da živimo u vrlo, vrlo, vrlo čudnoj političkoj situaciji gdje čitav svijet ide u desno. Situacija s Gazom je toliko strašna, što gledamo djecu koju ubijaju svaki dan, situacija u Ukrajini je katastrofalna, u Europi da se dešava rat nakon što smo rekli „nikad više“ i da nitko nije mogao zaustaviti te ratove, da nema uopće razgovora o miru, od kad je počela agresija na Ukrajinu, tko izgovara riječ mir kao da je rekao nešto najgore na svijetu, ili ne znam… ako se netko kaže „ceasefire“, prije mjesec dana je bio antisemit. To su tako strašne stvari da ne mogu vjerovati u njih. Ali opet s druge strane, nadu i ljubav daju ljudi koji su drugačiji. Kada se desio 7. oktobar stupila sam u kontakt s osobom, sa Židovom, čiji su roditelji ubijeni. On je plačući rekao par dana nakon užasa u Gazi da ne plače zbog svojih roditelja ubijenih u Hamasovom napadu. „Ja ne plačem zbog svojih roditelja, nego zbog djece u Gazi. Ovo moji roditelji nisu željeli. Oni nikad ne bi željeli da se na ovaj način njihova smrti osvećuje ili bilo što drugo.“ Poslala sam mu poruku zahvale što je drugačiji i što postoji. I takvi ljudi su stvarno nevjerojatni i daju ti nadu da će se ovaj svijet osvijestiti i da će biti bolji.

Smisao života

Za kraj me zanimalo ima li život smisla? Možda je pitanje i misao teško, preopširno, prefilozofsko, možda čak i banalno nekome, no mene je stvarno zanimalo što o tome misli (ili zna!) ovaj alien, ovo biće s kojim sam razgovarala i odgovor me na neki način čak i utješio: „Ja sam ateistica uvjerena. Ja mislim da je ovaj život nama dat kao neka pozorišna predstava u kojoj ti kažu sad možeš izaći, otvara se zastor, izlaziš i napraviš što znaš i onda se zastor zatvori. Ljude oko sebe možeš ostaviti nesretne ili ćeš im dat’ nešto lijepo i od njih primiti nešto u tom svom nekom kratkom periodu na pozornici, to je do tebe. Bez obzira na raznorazne okolnosti, univerzuma, mislim da je puno stvari do nas. Tako da uživam u svakom trenutku, jer mislim da je, baš zato što znam da je kraj neizbježan, znam da život treba najbolje iskoristiti i nemam problema uopće s tim da će biti kraj. To je, kažem stvarno, kao zatvaranje kazališnog zastora i to je baš lijepo, jer da nije toga – jao, tko bi trpio sve ovo?“ A energija? „Ali i dalje vjerujem u transformaciju energije, tko zna gdje će otići. Za svaki Božić idem kod mojih franjevaca, kod fra Mile Babića i on mi kaže da smo mi ateisti najbolji ljudi jer mi radimo dobro zato što mislimo da treba radit dobro, a oni svi rade dobro da zarade za ono poslije.“

Gledajući je našminkanu, u različitim outfitima, dok suvereno korača po prostoru kao profesionalan model, dok ju snima kolega na hladnoj, sivoj i vjetrovitoj ulici Sarajeva i u brutalističkom okruženju nisam se mogla oteti dojmu da je Jasmila Žbanić ne samo uspješna režiserka čiji nas filmovi bude iz ignorancije i tjeraju na razmišljanje i potragu za istinom, već jedno kompleksno ovozemaljsko alienovsko biće koje ruši granice između ljubavi i mira.