Heavy metal, tatoo art i skladanje, sve strasti Konstantina Kokourova

Jedni od dražih razgovora s umjetnicima su svakako oni nakon kojih odem puna dojmova, s nekim novim znanjem, iskustvom i kada osjetim i ponesem atmosferu prostora te osobe, ovog puta i zvuka, sa sobom. Dogovorili smo se razgovarati u njegovoj kući, na vrhu brda, odmah iza Zagreba, u Hrvatskom zagorju. Rijetko tko je od sugovornika s kojima sam do sada razgovarala, našao svoj dom u – Hrvatskom zagorju. Zagreb, Split, Rijeka, Dubrovnik, veći gradovi su mjesta gdje se većina njih skrasi. A ako se radi o ruralnim dijelovima Hrvatske, Istra i otoci su mjesto gdje kreativci, umjetnici nalaze svoj mir. No Konstantin Kokourov nije umjetnik na kojeg „smo navikli“, barem nije glazbenik kakvog sam „očekivala“. Kao strastveni ljubitelj heavy metala, Konstantin je odrastao uz kultne bendove kao što su Pantera, Death i Dragon Force te je pod utjecajem heavy metala i hard rocka, još kao dvanaestogodišnjak počeo skladati klasiku – izražajne, dinamične i izuzetno melodične skladbe za klavir i orkestar. Zanimalo me koliko se njegov ukus ocrtava u onome što on stvara? Dakle, to je refleksija. – objašnjava Konstantin. – Naravno, nije da sam namjerno htio da zvuči ili izgleda kao rock ili metal ili klavirska glazba, ali svejedno, moj ukus se naravno odražava u glazbi. I da, što se tiče žanra, kako da kažem, jednostavno ne želim svirati unutar nekog žanra, jer kad sviraš u nekom žanru, to znači da imaš neke zadane granice. No s druge strane, ne mogu reći da je moja glazba klasična. Klasična jest u tradicionalnom smislu, ali ne mogu reći da je to neka nova klasična glazba, da spada u neki određeni, specifični žanr, ne opterećujem se time. Glazba koju stvaram je klasika s mojim stilskim potpisom, tradicionalna s elementima heavy metala i rocka, što je čini drugačijom.

Slušajući njegovu glazbu doživjela sam je kao složeni skup elemenata, u njoj se čuje i ono što Konstantin voli, njegov ukus, iako nije određena njime. S obzirom na to da Konstantin nema formalno obrazovanje kompozicije, intrigiralo me kako je uspio unijeti i povezati toliko elemenata u svoju glazbu? Čuje li je i osjeća ili zapisuje note i radi skice… ili nešto slično? Da, nemam nikakvo, recimo, glazbeno obrazovanje osim što sam imao privatne sate s učiteljem desetak godine. Počeo sam kad sam bio prilično mlad, ali obično smo svirali samo kompozicije, nisam učio, recimo, solfeggio ili takve, slične stvari. Naučio sam svirati, tehnike, no učenje nota mi je bilo dosadno, tako da sam se koncentrirao samo na glazbu. Ponekad žalim što nemam formalno obrazovanje, glazbeno školovanje, završeni konzervatorij, jer bih tada brže pisao materijal, ali s druge strane, i to su mi mnogi glazbenici potvrdili, da kada stvaraš nakon takvog obrazovanja, često stvaraš unutar granica. Ja sviram kako čujem.

Prvi album je objavio kada je imao 27 godina, što mi se čini prilično rano za klasični komad. Iskreno, počeo sam pisati komade još ranije, oko dvadesete godine. Nisam se koncentrirao samo na glazbu tada, na stvaranje, dosta sam tada i svirao, i kada sam kroz sedam godina skupio dovoljno materijala za album, objavio sam ga. No mnogo sam zadovoljniji drugim albumom. Prvi album ima teške kompozicije, više je „epski“, dok mi je drugi album draži, više mi se sviđa. Drugi album ima većinom kompozicije za klavir.

Konstantin i svojim imidžem, vizualnim dojmom, vanjštinom odaje jednu stilsku preferencu, tako da me nije iznenadilo kada sam pročitala da je na prvom albumu, snimljenom u Teldex studiu u Berlinu, surađivao s Tobiasom Lehmannom, koji je radio s klijentima poput Rammsteina ili Rogera Watersa, i dobitnik je Grammyja. Kako je došlo do te suradnje? Da budem iskren, stvarno nisam znao da ću raditi s njim dok nisam došao u Njemačku, jer sam radio s jednim drugim profesionalcem, on je vodio moj projekt, tako da kada sam došao u Njemačku i upoznao ga, tek sam onda saznao tko je i što sve stoji iza njega.

Što se tiče mjesta gdje je sve svirao, zanimalo me ima li neku želju, preferencu, gdje želi svirati, izvoditi svoje komade? Radi li se o prostorima poput velikih dvorana ili stadiona, ili više voli manja, intimnija mjesta za tu snažnu glazbu? Koje je mjesto u kojem se osjeća najugodnije? Kada sam slušala njegovu glazbu, mogla sam se lako zamisliti da je slušam u velikoj dvorani s velikom publikom i velikom energijom, ali onda također, sam od partnera slušača saznala da bi se osjećao mnogo ugodnije slušajući te epske zvuke u malom kazalištu, na primjer, s najviše 200 sjedećih mjesta, i bila sam pomalo iznenađena tim različitim dojmom. Da budem iskren, meni je u redu velika, lijepa dvorana i mnogo ljudi na koncertu, ali trebate biti prilično popularni da ispunite taj prostor s ljudima. Uvijek je bolje svirati u nekoj vrsti lijepog prostora, koji daje dodatnu atmosferu. Osobno mi stvarno nije važno gdje ćemo svirati ili organizirati koncert, jer sam osmislio stage i scenografiju koje ću, zajedno sa svojim timom, samostalno postaviti. Kreirat ćemo atmosferu koja pruža ne samo snažan audio, nego i vizualni doživljaj. Bez obzira na prostor, transformirat ćemo ga u putovanje za sva čula i senzacije.

Vizualna reprezentacija njegovih djela, albuma je prilično važna. Dok Notes, njegov album prvijenac obilježavaju motivi prirode iz Sibira, vizuali Basilice, njegovog drugog albuma izvedeni su u specifičnom stilu, kao da neo-goth susreće mračni barok. Je li to Konstantinova preferencija ili smatra da njegova glazba tako izgleda? Oh, to je samo moj ukus, stil, ideju u vezi omota za “Basilicu” sam osmislio sam, tako da nitko drugi nije bio uključen u to. Što se tiče crteža i grafika, nisam ih sam naslikao, naravno, ali sve je napravljeno prema mojim detaljnim smjernicama. Vizualna reprezentacija je Konstantinu jako važna, do u detalj. Uključen je čak i u dizajn pozornice, scenografiju. Potpuno sam uključen, u sve. Samo moja uključenost ovisi o jednoj stvari; da to neće utjecati na moj proces pisanja glazbe. Bit ću uključen u sve aspekte moje glazbe, pa i u izvođenje, organizaciju koncerta i svih ostalih popratnih stvari, sve dok ne budem potpuno siguran da moj tim može to izvesti cjelokupni proces prema mojim idejama, na visokoj razini i bez moje pomoći.

Što će publika vidjeti i čuti na novom koncertu i turneji? Napisao sam program koncerta. Sastojat će se, recimo, od 12 ili 14 kompozicija, najviše 14, trajat će oko sat i 40 minuta s govorima i svime između kompozicija, mislim da je to sasvim dovoljno za koncert. Da, što se tiče rasvjete, scenografije, atmosfere, sve je dizajnirano, sada to „samo“ trebamo izvesti. Ovo „samo“ u njegovoj prethodnoj rečenici mnogima zvučalo zapravo kao nešto veliko i nepremostivo, no rizici, veliki koraci, promjene, Konstantinu nisu strani u životu. On se naime, preselio iz Sibira u Zagreb prije desetak godine. Mnogima je to veliki korak. Da se razumijemo, i jest, no Konstantin ne radi oko toga famu. Prihvaća promjene kao normalan dio životnog puta. No neke stvari su mu stalne. Poput talismana. Ponosno nosi veliku tetovažu Babe Jage na prsima. Smatra da mu nosi sreću. Veliki je fan tetovaža koje su također njegova ekspresija. Naginje misticizmu, legendama i mitovima slavenske mitologije. Više od pola njegovih kompozicija je napisano tako da se u njima mogu prepoznati priče o određenim legendama, mitovima, mitskim bićima i sl.

Uskoro ćemo moći i poslušati njegove „uglazbljene priče“, Konstantin je trenutno u procesu priprema mini albuma klavirskih skladbi za trio, koji planira najaviti novim singlom u rujnu, nakon čega će izdati cijeli album. Trenutno radi na pripremi samostalnog koncerta koji će ujedno biti i uvod u Europsku turneju, a istovremeno sklada kompozicije i za novi album. Mogla bih dodati samo, jer to je ono što bi, vjerujem i on kazao. A zapravo se radi o velikim stvarima, koje ćemo, na sreću imati prilike uskoro ne samo poslušati, već i doživjeti.

Photo: Vana Katančić