S gradonačelnicom Pariza, Annom Hidalgo: "Želim biti na pravoj strani ove priče."

Druge govornice su dijelile njenu frustraciju. Michelle Bachelet, bivša predsjednica Čilea, rekla je: “Ljudi poput Anne Hidalgo i mene nailaze na kritike zbog toga što smo žene, nazivaju nas autoritarnim zbog donošenja odluka – to je naš posao!” A Dilma Rousseff, bivša predsjednica Brazila, podijelila je svoje iskustvo kako je svrgnuta lažnom online kampanjom u kojoj je bila optužena za korupciju – optužbe kojih je kasnije oslobođena. Shirin Ebadi, iranska odvjetnica za ljudska prava i dobitnica Nobelove nagrade za mir, rekla mi je kasnije: “Vjerujem da je veoma važno imati više žena na svim razinama političke aktivnosti i vodstva.” Karen Bass, gradonačelnica Los Angelesa, bila je impresionirana: “Kada bih morala opisati Anne Hidalgo jednom riječju”, rekla mi je nakon što je sišla s bine, “to bi bilo hrabra.”

Sreo sam Anne Hidalgo u Hôtel de Ville početkom ožujka. Njen ured je veći od predsjednikovog u palači Élysée i do nje se dolazi mramornim stepenicama u zgradi tako prostranoj, pozlaćenoj i punoj fresaka, sa statuama u nišama i stropovima oslikanim božicama i simbolima republike – Liberté, Égalité, Fraternité da vam ništa drugo ne preostaje nego da stojite zadivljeni pred poviješću i veličanstvenošću Francuske Belle Époque. Gradonačelnica Pariza odgovorna je za nešto više od dva milijuna stanovnika, budžet od 10 milijardi eura i više od 50.000 zaposlenih u gradskoj administraciji. Njen život se kreće između globalnih i socijalnih problema; ceremonijalnih dužnosti i sitnih skandala; iznenadnih kriza i svakodnevnih birokratskih obaveza. Početkom godine, između ostalog: Hidalgo je organizirala referendum o povećanju naknada za parkiranje za veće automobile; suočila se sa štrajkom koji je zatvorio Eiffelov toranj za turiste i otporom prefekta policije prema njenim planovima da Place du Trocadéro pretvori u pješačku zonu; i proslavila je senatovo usvajanje amandmana za ustavno garantovanje prava žena na abortus. Također se morala suočiti sa svojom političkom suparnicom, Rachidom Dati, koja je imenovana ministricom kulture, i protestima poljoprivrednika koji su pokušali blokirati Champs Élysées. I sve to dok se pripremala u svom gradu ugostiti Olimpijske igre ovog ljeta, pokušavajući riješiti pitanja sigurnosti za ceremoniju otvaranja, planiranu kao flotu šlepera koji će voziti sportiste Seinom. Hidalgo, nekada strastvena odbojkašica u mladosti, nadgledala je veći dio priprema, ali neizbježne su i kontroverze i nagađanja Parižana da će Igre izazvati haotičnu atmosferu i da bi bilo bolje napustiti grad tijekom njihovog trajanja.

“Da, teško je biti gradonačelnica, kaže Hidalgo. “Ali imam viziju.”

Pored toga, Hidalgo je bila pod osobnom istragom. Dan prije našeg susreta, Hôtel de Ville je bio pretresen zbog optužbi da je Hidalgo zloupotrijebila javna sredstva kada je u listopadu otputovala na Tahiti kako bi posjetila olimpijsko mjesto za surfanje, a potom privatno posjetila svoju kćer koja živi na obližnjem otoku. Pretpostavio sam da je to bila teška tjedan za nju. Hidalgo je rekla: “To nije bilo ništa… Svakih godinu ili dvije, ljudi pokušavaju da izmisle nešto. Željeli su objašnjenje; dostavili smo im sve dokumente”. Hidalgo ima ozbiljnu reputaciju kao moralna osoba i dok su je kritičari optuživali za licemjerje, komentatori s kojima sam razgovarao nisu smatrali da su optužbe veoma ozbiljne. Na njenu molbu, naš intervju je vođen na engleskom jeziku. Hidalgo je govorila opširno, veselo odgovarajući na neka pitanja, dok je drugima pristupala opreznije. U razgovoru je opuštena i topla, i često zna prevrtati očima na apsurdnosti političkog života. Bliski ljudi govore o njenoj živahnosti i neumornom entuzijazmu. Ali nakon 20 godina provedenih u javnosti razumljivo je da je postala opreznija. Francuski novinari se žale da ima “langue de bois” – drveni jezik – i da često teži davati veoma diplomatske i “sigurne” odgovore. Imam dojam da je introvertnija nego što njen posao zahtijeva. Hidalginja starija sestra, Mary Hidalgo, mi je rekla: “Mislim da je privatno rezerviranija nego javno”.

“Da, teško je biti gradonačelnica”, rekla je Hidalgo. “Biti gradonačelnica Pariza je važna funkcija, a ja sam prva žena koja je zauzela tu poziciju. Ali imam viziju. Nije dovoljno samo biti ovdje i reći: ‘Bože, tako je teško jer sam žena!’” I evo jednog paradoksa: Hidalgo je progresivna političarka sa ekološkim agendama koja je transformirala Pariz u grad sa biciklističkim stazama, otvorenim pješačkim zonama i travnatim površinama. Broj automobila i zagađenje zraka su smanjeni za više od 40% u usporedbi s prije deset godina; sada u Parizu postoji 1400 kilometara biciklističkih staza, u usporedbi s oko 200 u 2001. godini. Bila je na terenu i aktivno reagirala kada su se dogodili islamistički teroristički napadi na Charlie Hebdo i koncertnu dvoranu Bataclan 2015. godine, kao i požar koji je opustošio katedralu Notre-Dame 2019. godine; također je u suprotnosti sa politikom svoje vlade jednostrano distribuirala maske za lice tijekom pandemije COVID-a. Ali kada se njeno ime spomene Parižanima, često je odgovor: “Hidalgo? Svi je mrze!” “U redu”, rekla mi je Hidalgo, naviknuta na kritike. “To je život.” Ana María Hidalgo Aleu rođena je 1959. godine na jugu Španjolske. Njen djed je pobjegao u Francusku tijekom Španjolskog građanskog rata i po povratku je osuđen na smrt pod Frankovim režimom; njen otac se u djetinjstvu stalno selio i odrastao bez kvalitetnog obrazovanja. Ranih 1960-ih godina našao je posao u tvornici, i preselio se u Francusku, u radničku četvrt Liona, gdje su odrasle Hidalgo i njena sestra Mary. Hidalgo je imala dobre ocjene u školi, studirala socijalno pravo na univerzitetu u Lyonu, zaljubila se i udala za svog prvog supruga, Philippa Janteta, kolegu studenta i političkog aktivista, kada je imala samo 20 godina, upijajući, zajedno sa lekcijama o žrtvama i preživljavanju svoje porodice, lijevičarski radikalizam i feminizam ranih sedamdesetih. Počela je karijeru kao inspektorica rada, učeći kako da se izbori u muškim okruženjima tvornica i rudnika, kao i s prezirom lokalnih političara. Bila je odlučna da gura naprijed, i preselila se u Pariz početkom 1980-ih i uključila u formulisanje stručnih politika, a kasnije i u Socijalističku partiju tijekom devedesetih. “Mislim da je moja sestra uvijek bila veoma ambiciozna”, rekla mi je Mary. “Mislim da je ništa ne bi moglo zaustaviti; čak ni tadašnji muški seksizam.” Hidalgo je upoznala svog drugog i sadašnjeg supruga, Jean-Marc Germaina krajem devedesetih dok su oboje radili u Ministarstvu rada. “Ona je bila zadužena za stručno obrazovanje, a ja za zapošljavanje”, rekao mi je Germain za vrijeme ručka u bistrou blizu njihovog doma u udobno buržoaskom 15. arondismanu. Kaže da ga je osvojila pozitivnošću i snagom. Sjećao se da je samo nekoliko dana nakon što je počela, Hidalgo morala zamijeniti ministra na važnom događaju. “Bilo je to 29. kolovoza.” “Sjećate se datuma!” rekao sam. “Da”, nasmijao se, “sjećam se datuma i sjećam se njenog govora.” Hidalgo ima dvoje djece, Matthieu i Elsa, koji su rođeni osamdesetih godina, ali ona i Jantet su se udaljili i razveli 1995. Hidalgo je zatrudnjela sa trećim djetetom s Germainom, u posljednjim mjesecima kampanje za izbor zamjenice gradonačelnika 2001. godine. (Vjenčali su se 2004. godine.) To nije bila laka kampanja; već od početka Hidalgo se suočavala s kandidatom koji je imao bolje konekcije u primarnim izborima Socijalističke partije. To je bio, rekao je Germain, njen prvi nevjerojatni uspjeh…

“Ništa joj nije dato. Nikada. U svakom koraku njene karijere bilo je isto.” “Elle fonce”, kako se kaže na francuskom” – ona preuzima stvari u svoje ruke. 

Kada je Arthur rođen u prosincu 2001. godine, Hidalgo nije uzela porodiljni dopust. “Još gore od toga”, rekao mi je Germain: Večer prije Arthurovog rođenja, ostala je do kasno čekajući glasanje stranke. “Čak i u posljednjim stadijima trudnoće, bavila se politikom.” Hidalgo mi je rekla da je bilo teško uskladiti posao zamjenice gradonačelnika i majčinstvo, iako je francuska subvencionirana dječja skrb pomogla. “Trčala sam cijeli dan. Ali to je bila moja odluka. Za mene je bilo veoma važno da budem nezavisna; to nije bilo predmet rasprave. I mnoge žene su mi rekle: ‘Dokazujete da je moguće biti trudna i biti žena u politici.'” Kada sam Hidalgo zamolio da opiše francusku politiku s tri pridjeva, ona je smijući se podigla ruke: “Zbunjujuća! Veoma zbunjujuća!” Zatim je dodala na francuskom: “Grande agressivité.” Ta agresivna atmosfera, podložna sitničavosti, rekla je, “ugrožava demokraciju” i ukazuje na “mali interes za javna pitanja.” Zaista, Socijalistička partija Hidalgo bila je prava sapunica s frakcijama, raskolima i senzacionalnim skandalima više od jednog desetljeća. Od kada je izabrana za gradonačelnicu 2014. godine, Hidalgo je morala da se nosi s raskolima i glasinama unutar stranke i da se suoči sa izazovima pariške politike (grad je podijeljen na 20 arondismana, gotovo svi sa svojim gradskim vijećima i gradskim većnicama), dok balansira autoritet Hôtel de Villea s preklapajućim regionalnim i nacionalnim nadležnostima. “Ona je žena koja uvijek ide naprijed”, rekao mi je njen suprug. “To je kao kada vozite bicikl; ako ne pedalirate, past ćete.” To je prigodna metafora; na mnoge načine, Hidalgin mandat kao gradonačelnice bio je definiran biciklističkim stazama. Od samog početka, Hidalgo je proglasila rat prometu u Parizu, najavivši zabranu dizel vozila do 2020. godine (sada odloženu za sljedeću godinu, 2025.) i svih benzinskih vozila do 2030. godine. Prebrodivši godine opozicije (i sudske odluke), uspjela je da ukloni promet s desne obale Seine, pretvarajući je u ugodan kej gdje ljeti postoje kafići i ležaljke. Na drugim mjestima, trgovi i pijace su pješačke zone, a promet je zabranjen ispred nekoliko stotina škola kako bi djeca mogla da se igraju. Sa smanjenim brojem traka, gužve u prometu u Parizu su se pogoršale. Automobilska industrija, vozači i ljudi koji žive van konstantnih prometnih gužvi oko Périphériquea, ili obilaznice, su očajni zbog toga. Hidalgo je osuđena kao staljinistkinja, kao Khmer Vert (“zelena”), i kao boemska buržujka koja “diznizuje” Pariz. Kažu da je svaka politika lokalna; ali za mnoge Parižane ona je svedena na mali dio pločnika ispred njihovih vrata. Prema pesimistima, grad je postao prljav, neuredan i pun štakora. Od pandemije su se pojavili štrajkovi zbog smeća i problemi s nedovoljnim brojem radnika za čišćenje ulica. Kontinuirana obnova infrastrukture plinskih i vodovodnih cijevi znači konstantno bušenje i iskopane ulice. Kritičari tvrde da su Hidalgin planovi za oaze urbanih šuma ili sadnju vrtova na krovovima nepraktični; njen porast poreza na imovinu od 52 posto prošle godine i teret duga grada (koji se udvostručio za vrijeme njenog mandata, mada su tačni brojevi predmet spora) sugeriraju da troši previše novca na vegetaciju. Veći bijes, koji je gotovo dosegao histeriju, rezerviran je za Hidalgin napor da ukloni okrugle metalne rešetke s osnova drveća i zamijeni te male površine travom i cvijećem. Pod heštegom #SaccageParis (“uništavanje Pariza”), bijesni Parižani objavljuju fotografije ružnih radova na putu i drveća okruženog blatom, prljavštinom i travnatim površinama punim opušaka, smeća i psećeg izmeta.

Dok bogatiji slojevi gunđaju na Lijevoj obali, Hidalgina podrška je ukorijenjena u radničkim četvrtima, na koje su njeni napori da održi socijalnu i ekonomsku strukturu grada i usmjereni.

Četvrtina Parižana danas živi u socijalnim naseljima, a to je za 13 posto više nego krajem devedesetih godina. Hidalgo je pokušala osvježiti Pariz, redizajnirajući nekoliko glavnih raskrsnica, sadeći drveće i prekrivajući prometne trake biciklističkim stazama i pješačkim trgovima. Na drugim mjestima, postoje novi košarkaški tereni i trotoari oslikani dječjim igrama, kao i projekt koji omogućava starijim razredima pristup školskim dvorištima tijekom vikenda. Tijekom Olimpijade, Trocadéro vrtovi i podnožje Eiffelovog tornja, bit će pretvoreni u Park šampiona. Pariz danas zvuči veoma drugačije; ako se nađete na ulici Rue de Rivoli, jednoj od glavnih prometnica grada, gdje su privatni automobili sada zabranjeni, i tiho je, čuju se jedino bicikli i električni autobusi koji prolaze. “Vjerujem da se moja uvjerenja, moje politike i moje akcije najbolje komuniciraju kroz ono što radim kao gradonačelnica,” rekla mi je Hidalgo. “Razumijem ljude koji po novinama konstantno pišu razne stvari, i govore da je osoba na poziciji gradonačelnika Pariza sam đavo. Ali to nisu Parižani koji žive u Parizu i koji su glasali za mene.” Godine 2020. osvojila je drugi mandat u napetoj trci protiv Dati, također žene iz imigrantske obitelji. Ali 2022. godine, kada se Hidalgo kandidirala za predsjednicu (nakon što je rekla u kampanji za gradonačelnicu da to neće učiniti), doživjela je ponižavajući rezultat od 1,75 posto glasova. “To je bilo teško,” rekla je Hidalgo o tom porazu. “Nosila sam zastavu da objasnim uvjerenje socijalne demokracije. U redu, nitko nije čuo što sam rekla u kampanji, ali sam to rekla.” Napomenula je da su i ona i Valérie Pécresse, druga ženska predsjednička kandidatkinja, loše tretirane od strane medija. “Bilo je, ‘Ne zna kako govoriti, nema ramena, neće izdržati.’ Čitava kampanja nije se odnosila na ideje. Uvijek je bilo o nama.” Hidalgo nije jedina ženska političarka koja se žali na dvostruke standarde u javnom diskursu.

Ona je u pravu, ali kao što mi je jedna od njenih (ženskih) kritičarki rekla, “Točno je da trpi seksističke napade, ali istovremeno kapitalizira činjenicu da je žena. Ne može biti internacionalna zvijezda i istovremeno žrtva seksizma.” Pitao sam Hidalgo kako se nosi s napadima protiv nje. “Treba da budete objektivni,” rekla je. “Treba da budete racionalni… Ja sam veoma jaka i želim biti na pravoj strani ove priče.” Njeni protivnici kažu da je neumoljiva, da nikada ne popušta i odstranjuje ljude koji se ne slažu s njom. Hidalgo je priznala da često brzo reagira, “jer sam borbenog duha. Svi imamo svoje mane. Morate slušati, ali ja razlikujem ljude koji kritiziraju ono što radim zato što bih to mogla bolje uraditi (i moram bolje), i one koji kritiziraju ono što radim jer žele da me unište.” Hidalgo često opisuju kao “čelik” ili “titanijum”. “Mislim da je izgradila prilično dobar oklop,” rekla mi je njena sestra Mary. Michael Bloomberg, bivši gradonačelnik New Yorka, medijski mogul i filantrop, koji je vidio Hidalgo dan poslije napada na Bataclan, potresenu i neispavanu, iako je i tada razgovarala s ljudima “mirno, samouvjereno, iskreno i iz srca,” nazvao je to “upornost”. U emailu je napisao:

“Promjene su uvijek teške i često je potrebno vrijeme da im se javnost prikloni… [Hidalgo] nikada ne izbjegava da uradi pravu stvar, čak i ako nije popularna.”

To je život oblikovan borbama. Borba za stvaranje biciklističkih staza, lokalnih vrtova ili određenog postotka socijalnog stanovanja je za Hidalgo lokalni dio globalne misije za socijalnu pravdu u klimatskim pitanjima. Ona je pronašla međunarodnu platformu među gradonačelnicima velikih gradova svijeta. Šire, brine je sve veća pojava “ekstremne desnice” i način na koji strane vlade mogu manipulirati društvenim medijima. Gradovi, “čvrsti” i “otporni”, kako vjeruje, mogu otvoriti put, politički i ekološki. “Veliki gradovi su progresivna mjesta, vrlo miješana, vrlo raznolika, sa ženama, LGBT osobama, sa svim socijalnim klasama,” rekla je Hidalgo. “Pariz je vrlo stari grad, s muzejima, prelijepim zgradama, itd…” Pokazali smo da možete biti stari grad koji je posvećen ljudskim pravima, vrlo kreativan u digitalnoj ekonomiji, kao i u umjetnosti i modi”, ponosno ističe Hidalgo. “Ona je ponosna što će ovogodišnje igre biti najekološkije do sada. Većina događaja će se održavati na postojećim lokacijama. ‘Stadion je grad’, rekla mi je Hidalgo. Odbojka na pijesku i nogomet za slijepe održat će se ispred Eiffelovog tornja; BMX freestyle i skateboard natjecanja na Place de la Concorde. Građevinski projekti – uključujući novu košarkašku arenu koja će pomoći pri obnavljanju sjevernog pariškog kvarta, i atletsko selo koje će djelomično biti pretvoreno u socijalno naselje nakon Igara – dovršeni su na vrijeme i uglavnom unutar budžeta. U međuvremenu (uz velike troškove), Sena se čisti, a triatlonci će krenuti s mosta Aleksandar III na Beaux Arts. Nakon sto godina zabrane, Hidalgo se nada da će Parižani moći plivati u Seni nakon Igara.

“Ona se nikada ne zaustavlja”, rekao mi je Germain. “Osim, kako kaže, navečer kada zove svoju djecu, sada već odraslu, i svoju majku koja ima 93 godine i koja se penzionirala na jugu Španjolske. ‘Ja sam gradonačelnica, ali sam žena, majka, baka’, rekla mi je Hidalgo. ‘Volim život. Volim šetati po planinama. Volim plivati. Nije baš lako živjeti život koji nije tako normalan. Trudim se biti normalna. Sama obavljam kupovinu”.’ Njen sin Matthieu je odvjetnik u Parizu; Elsa, inženjerka, živi sa obitelji na južnom Pacifiku. Arthur, dvadesetdvogodišnjak samoproglašeni ‘avanturist, istraživač, utopist’, pojavio se u TV emisiji preživljavanja i preplivao Engleski kanal i dužinu Sene. On zagovara drugačiji, jednostavniji pristup ekologiji od svoje majke.”

“Kada je bio mlađi, bili smo dva svijeta”, rekao mi je njegov otac. “Sada bih rekao da imamo iste ciljeve… Ana je veoma ponosna na njega, a Arthur je ponosan na svoju majku.” Hidalgo, prirodno suzdržana, čuva svoj obiteljski život u privatnosti. “Na primjer, nikada ne izlazimo na večeru, možda jednom godišnje,” rekao mi je Germain. On je izgradio svoju političku karijeru (kandidira se za izbore u Europskom parlamentu) i ne prati svoju suprugu na javne funkcije, ali je jako podržava. “Ona ima sretan brak,” rekla mi je Mary. “Od supruga dobiva puno podrške.” Kada sam pitao njenog supruga i sestru što čini Hidalgo najsretnijom, oboje su dali isti odgovor kao i sama Hidalgo: njen posao. “Uvijek je sretna s onim što radi,” rekao je Germain. “Kada se vrati kući, uzme sat vremena da priča o izuzetnim ljudima koje je tog dana srela, bilo da je to pekar ili Barack Obama.” Hidalgo je ostala javno tajnovita u vezi sa svojim planovima da se kandidira za treći mandat kao gradonačelnica. Rekla mi je da joj je ambicija da nastavi raditi na klimatskim promjenama i socijalnim pitanjima. Pokazala mi je veliko umjetničko djelo u svojoj kancelariji koje prikazuje dvije figure koje drže cvijet koji raste iz stabljike bodljikave žice i otvorenu knjigu sa riječima: “Budućnost je neispisana.” “Želim biti slobodna – veoma slobodna!” rekla je. “Slobodna od čega?” pitao sam je, ali umjesto odgovora, samo se nasmijala.