Arts
Danas kreće jedan od najomiljenijih regionalnih street art festivala, Graffiti na gradele, koji traje sve do 28. srpnja. Na njemu smo se pridružili cijenjenoj njemačkoj street art umjetnici Amandi Arrou-tea koja je krenula sa stvaranjem svog grafita koji će biti završen zadnji dan festivala, kako bismo saznali više o njezinom radu.
Efemerno, kratkotrajno, privremeno, prolazno… To su prve riječi, asocijacije koje mi se same nameću kada sam promatrala radove Amande Arrou-tee. Ta kratkoća divnog, prekrasnog komadića vremena ostavlja jak utisak i vječno zapisani trenutak u memoriji. Što kada bi se ti trenuci, ta efermnost zabilježila na slici? Kada bi koncept stvari koje su prolazne, koje postoje samo kratko, postao dugovječan ili bar dulji od – trenutka. Što kada bi se u njega moglo gledati i svako malo podsjećati se na taj trenutak? Mijenja li se koncept ili ostaje isti?
Upravo ta pitanja postavlja, ali i daje odgovore na njih street art umjetnica Amanda Arrou-tea, na Instagramu poznata kao @mandioh, a čija ćemo pitanja, a i odgovore, moći vidjeti na ovogodišnjem boutique festivalu Graffiti Na Gradele koji se od danas, 24. srpnja, pa sve do 28. srpnja održava u Bolu na otoku Braču. Naravno da umjetnica koja stvara upravo ovakve radove dolazi na otok, na festival, gdje vrijeme staje i gdje se tih pet dana festivala čini kao vječnost, a prođu u hipu. Takav život je na otoku; vrijeme tamo teče drugačije, koncepti brišu granice i ne treba puno da se čovjek prebaci na otočki način života.
Radovi Amande Arrou-tee love te trenutke i prikazuju taj razlomljeni djelić sekunde, ili bilo koje druge, još manje, jedinice vremena, a u kojem želimo ostati ili nestati. Trenutak zarona u vodu, more, trenutak ispuštanja zraka pod morem, osjećaj sunca i soli na koži, sunce koje visoko stoji i tuče u oči… Sve to ona lovi na svojim velikim, gigantskim muralima, koji poput nekih podsjetnika stoje i opominju nas da trebamo stati, uživati u malim stvarima, životu. Zanimalo me kada, kako i zašto je počela stvarati ovakve radove, jer čini mi se da je njezina umjetnost krenula nekim drugim, drugačijim smjerom posljednjih godina. Kaže mi da je tijekom pandemije 2020, u Teufelsbergu, Berlinu, počela s ovim smjerom umjetnosti i od tada nije stala. Prošle godine sam bila u mogućnosti, a i bila mi je čast, sudjelovati na Fasada festivalu u Sarajevu. Bilo je to posebno iskustvo, boravak u Sarajevu, kako su me Sarajlije tretirali, od organizacije festivala pa do svih ostalih; stvarno nezaboravan događaj, kaže mi Amanda neiznenađujuću informaciju da je Sarajevo uvijek predivno iskustvo. Ove godine sam imala sreću da su me zvali na Plein Champ Le Mans koji se održava u Francuskoj i boravak i rad tamo bio je isto – očaravajući. Od odlične organizacije, preko arta i zabave, do čak sjajnih chefova koji su spremala neviđena jela. Pravi užitak. Dodaje da je dolazak na Graffiti Na Gradele logičan nastavak njezinog festivalskog street art puta: Jedva čekam. Slušala sam o festivalu toliko sjajnih stvari da sam pomalo postala opsjednuta s njime. Mislim da sam prilično sretna što mogu ovim smjerom nastaviti raditi i stvarati.
Prateći njezin rad, moram priznati da me iznenadilo da je netko s ulja na platnu prešao na ulicu i zid. Češće se radi o obrnutom, suprotnom procesu, pogotovo kako se umjetnici razvijaju svoj izraz, kao da je street art rezervirana za (uglavnom) mlađe, možda ih se i neozbiljnije shvaća (što osobno smatram da je posve pogrešno!) i street art generalno nema toliku cijenu kao ulje na platnu, tj. high art. Slikati ulja i slikati murale je nešto posve različito, objašnjava svoje iskustvo Amanda. Em što se radi o različitim tehnikama, ulja dulje traju u pripremi, iako se radi o manjim dimenzijama, formatima, priprema platna dulje traje, boja se dulje suši, tako da između sesija može proći čak i tri dana. Slikanje velikih zidnih komada, murala uvijek mi je veliki užitak. Naravno, zna biti i stresno, nema mjesta pogreškama i veliki je pritisak. Za razliku od platna gdje se do neke mjere stvari mogu ispravljati.
Kako smo već spomenule njezinu ljubav prema street art festivalima; zanimalo me koliko su joj festivali važni? Nije baš da je jednostavno stvarati upravo na njima, kroz selekciju, možda bi bilo lakše u nekom vlastitom aranžmanu, pa čak i za street art akciju? Pokušavam sudjelovati na festivalima što više, prijavljujem radove stalno, no selekcija je stroga; kvalitetnih i vrhunskih umjetnika je mnogo, a zidova nema neograničeno. Selekcija je često brutalna i često je teško “upasti” na festival. Tako da sam uzbuđena oko svakog gostovanja.
Street art je posebna vrsta umjetnosti koje se ne laća baš svatko. Osim vještine, talenta tu je i fizička sprema i naravno, (pobijeđeni) strah od visine, velike visine! Pitala sam nju ono što svakog street art umjetnika u nekom trenutku pitam, mogu li zamisliti da rade neki “normalniji” umjetnički posao? Pokušala sma imati “normalan” posao prije nekoliko godina. No na kraju sam uvijek završila slikajući u svo svoje slobodno vrijeme. Čak i kada sam bila voditeljica galerije i kada sam upravljala procesima, osjećala sam neopisiv poriv slikati. Posljednjih osam godina samo slikam i cijeli život mi se vrti oko toga, i zapravo jest – slikanje.
Moram priznati da mi je neopisivo to bilo drago čuti jer se radio umjetnici koja ima sposobnost uloviti vrijeme, a to je nešto na što svi zaboravljamo. Tako da makar, dok gledamo njezina djela, imamo priliku pobjeći, nestati i u potpunosti osjetiti taj živjeti u trenutku koncept. Koliko god je važan Carpe diem! koncept, Emily Dickinson je napisala jako bitnu rečenicu: Forever is composed of nows. A to nows moramo i prepoznati. Srećom, Amanda ih slika. Neke od njih pogledajte u galeriji niže.
Fotografije i video: Marko Lopac za Vogue Adria
