Kako je jedan komad rubne estetike postao simbol coolnessa?

Na havajske košulje ne pomislim često. Sjetim ih se podjednako rijetko kao i primjerice svojih osnovnoškolskih kolega – tek kada ih nekad i negdje, sasvim iznenada sretnem. No baš poput odraslih obličja klinaca s kojima sam “do jučer” dijelila klupu, a koja me uvijek podsjete na nemilosrdan protok vremena, i havajske me košulje ispune podjednakom, neobjašnjivom dozom nemira.

Ukrašene palmama i cvjetovima hibiskusa, kratkih rukava i s tim malenim beskorisnim džepom na prsima, uvijek u mojim mislima pokrenu lavinu posve apsurdnih i potpuno nepovezanih asocijacija. Kao da sam u filmu Darrena Aronofskog, u mojoj se glavi u nekoliko sekundi izmijeni bezbroj sitnih sličica – od ćelavih stričeva koji peku roštilje u hrabro, ali uznemirujuće raskopčanim košuljama, preko gustog solo brka Toma Sellecka u Magnumu, pijanih njemačkih turista na obiteljskim plažama koncem osamdesetih do onog prizora iz “Straha i prijezira u Las Vegasu” kad se Raoul Duke i Dr. Gonzo voze u crvenom kabrioletu i love nevidljive šišmiše. Uglavnom, nije niti važno. Poanta je ova. Havajska košulja jedini je odjevni predmet koji u meni izaziva toliko živahan vrtlog pomiješanih osjećaja. Jedini koji spaja zbunjujuća sjećanja iz djetinjstva, trippy vibe i diskutabilnu estetiku, a istovremeno izaziva neobjašnjivu dozu fascinacije.

Tom Selleck u TV seriji Magnum, P.I. oko 1985., Getty Images

Čini mi se da danas postoje dva tipa ljudi koji još uvijek nose havajske košulje. Stričevi koji peku roštilje i tipovi kao što je Dr. Gonzo. Naravno, tu ne ubrajam ljude na Havajima gdje šarene košulje s uzorcima flore i faune nose svi, od političara i poslovnjaka do prpošnih mladića koji preplanuli trčkaraju dugim pješčanim plažama. To je i posve logično jer, kao što i samo ime naslućuje, ovaj no me interesa nada predmet i potječe s Havaja. Na pitoresknom otočju Tihog oceana, doduše, tako je nitko živ ne zove već joj je naziv “aloha shirt”, a aloha ima i vrlo uzbudljivu povijest. U stilu Mary Quant i Andréa Courrègesa koji nevoljko dijele “izum” minice, i podrijetlo prve havajske košulje poprilično je maglovito.

Sve je navodno krenulo još tridesetih godina prošlog stoljeća i to od japanskih imigranata koji su se za izradu košulje poslužili živahnim kimono tkaninama. Ako izuzmemo mogućnost da je do Havaja doplovila s Tahitija ili Filipina, većina povijesnih navoda creditse pripisuje Kōichirōu Miyamotou, vlasniku trgovine Musa-Shiya the Shirtmaker iz Honolulua. To autorstvo pomućuje kineski trgovac Ellery Chun koji je registrirao pojam “aloha shirt” 1937., ali tko je bio prvi naposljetku nije niti važno jer se čitava stvar rasplamsala tek kada su na havajsku košulju oko bacili američki turisti s kopna. Iako su se dnevne novine posprdno osvrtale na novopridošli trend havajskih košulja, šaleći se da uvijek treba kupiti dvije jer će ti jednu sigurno ukrasti sestra, američki muškarci kupovali su ih k’o sumanuti. Premda su svojim cvjetnim motivima i živahnim bojama negirale sva pravila ormara koji “treba” emanirati strogoću i muževnost, havajske su košulje u tegobnom vremenu Velike gospodarske krize bile statusni simboli. Prije nego što su ih nosili trostruki olimpijski prvak u plivanju i pionir u surfanju Duke Kahanamoku te pjevač Bing Crosby, aloha shirts ponosno su se šarenile na prsima imućnih Amerikanaca koji su jedini imali dovoljno love da na odmor otputuju toliko daleko od kopna. Ako ste mogli nositi ono što je nosio muškarac neokrznut Velikom depresijom, nije bilo važno što je to nešto djelovalo ‘ženstveno’. Dapače, izgledali ste kao netko tko ne mora brinuti o svojoj muževnosti, poentirao je Dale Hope, povjesničar i autor knjige “The Aloha Shirt: Spirit of the Islands”.

Izgledati kao da si bogat i ležerno pijuckaš koktele ispod palme na Havajima bilo je popularno sve do 1941. godine kada je Japan napao Pearl Harbour. Osim što se rasplinula ideja o otočju kao o rajskom mjestu koje ne dotiču prsti surove realnosti, proizvođači aloha košulja preorijentirali su svoje proizvodnje u svrhu nacionalne obrane, a fascinacija kičastom košuljom pomalo je pala u zaborav. Kada je rat završio, na kopno su je iznova donijeli vojnici na povratku s Pacifika, a aloha shirt postala je popularnijom nego ikad prije. Nosili su je svi, od nemilosrdnog otimača ženskih srca Elvisa Presleyja, do američkog predsjednika Richarda Nixona koji nije bio osobito poznat po afinitetu za modu. Havajska košulja bila je simbol zanosa, optimizma i novih početaka.

Do konca pedesetih, proizvodnja aloha košulja bila je toliko živahna da je postala trećom najvećom industrijom na otočju. Možda je upravo to bilo vrijeme kada je, zbog sveopće prihvaćenosti, počela kliziti prema campu postajući sinonimom outfita sredovječnih muškaraca iz predgrađa? Ne znam, no od tridesetih do danas dobrano se ispreplela s pop kulturom, i nešto manje s modom. Nosili su je, već spomenuti, brkati šarmer Selleck u “Magnumu”, Tim Roth u “Pulp Fictionu”, Frank Sinatra u “From Here to Eternity”, Al Pacino u Scarfaceu, Brad Pitt u “Fight Clubu”, Johnny Depp i Benicio Del Toro u kultnom “Fear and Loathing in Las Vegas”…

Havajska košulja drčno se šarenila na malim ekranima, i s vremena na vrijeme na modnim pistama. U havajsku Gucci košulju Alessandro Michele je odjenuo Macauleyja Culkina, spin joj je odlučio dati i “majstor bizarnih spinova” Demna Gvasalia za Balenciagu, Kim Jones “ugurao” ju je u modnu priču Louis Vuittona, a egzotično cvijeće, koralji i čarobni prozori oceana nadahnuli su i Driesa Van Notena, Paula Smitha i mnoge druge. No tome unatoč, havajska košulja nikada se nije rasplamsala kao trend koji svi živi žele nositi, niti je ikad više nakon početka tridesetih slovila kao statusni simbol. Vjerojatno je tome kumovala njezina kičasta, i poprilično rubna estetika, no danas se nekako utaborila kao uniforma ekstroverata, osobenjaka i ležernih tipova koji inače nose sponzorske majice. No baš zahvaljujući svom apsurdnom izgledu i vrlo nedorečenoj reputaciji, ona je vremenom postala i simbol ultimativnog coolnessa. Havajska košulja, koja se najčešće nosi ironično, srednji je prst svim pravilima, duhovit ali drzak izraz nonšalancije koji ne mari ni za što osim da se dobro zabavi. I kao takva u potpunosti je izvan dometa trendova. Ona je zorni pokazatelj da te naprosto nije briga, i to toliko da ti je svejedno hoće li itko pomisliti da izgledaš neukusno ili glupo, ili te zamijeniti sa sredovječnim stricem koji ju nosi raskopčan i znojan na svakom roštiju nedjeljom.

Razlog njezine teško dokučive privlačnosti upravo je u tome što ju se ne usudi nositi svatko. I u tom “nije me briga” stavu. Recite što hoćete, al’ teško da postoji išta privlačnije od toga.

Video: Acielle/Style Du Monde