Intervju s Matijom Čopom: sportašem, modnim dizajnerom i umjetnikom

Izložba „U međuvremenu“ netom je postavljena i još je ostalo par detalja u prostoru koje treba ukloniti kako bi novi rad Matije Čopa u potpunosti došao do izražaja. To je ono što prvo vidim kad ulazim u Bačvu na dogovoreni sastanak s umjetnikom Matijom Čopom. Matija je ovog puta otišao korak dalje u svom stvaralaštvu i kreirao umjetnost koja istovremeno zbraja i oduzima, koja je kontradiktorna i posve razumljiva, koja naglašava odsutnost zvuka u prostoru koji odjekuje, i to dok usred jeke naših glasova u prostoru čujemo apsolutnu tišinu. 

Kako je to moguće, pitate se. Opisat ću vam. Meštrovićev paviljon veliki je kružni prostor presvođen kupolom koja propušta prekrasno svjetlo. Široki izlagački prostor naziva Bačva ne nosi taj naziv bezveze. Osim što je bačvastog oblika, u njemu odzvanja – kao u bačvi. 

Upravo u takvom velikom, čistom, praznom, monumentalnom, bijelom i osvijetljenom prostoru Matija je postavio nekoliko predmeta, a koji zajedno čine – „U međuvremenu“. Iako razumijem naziv izložbe, rad sam preimenovala samoinicijativno zbog potrebe razgovora (o njemu). Bez brige, uz dozvolu autora. To je samo za mene, za moj papir, i za vas, kad ćete ga čitati. Postoj(ao)i (je) jedan beogradski bend alternativnog, eksperimentalnog rocka koji se zove (zvao) Neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rešava stvari. Naziv, no i njihov zvuk bili su mi prva asocijacija na njegov najnoviji rad. Veliki plavi stup koji lebdi, obelisk izvrnut naopačke, ili koplje, prije negoli štap, reljefne, fraktalne strukture površine u jarkoj plavoj boji dominira centrom prostora Bačve. Iza njega se nalazi golem rogoliki predmet postavljen na podu, jednake površine i boje, dok „iz zida“ vire manji fragmenti nečega što je moglo biti veliko, isto jednake površine i boje. Čim sam vidjela rad, bez obzira na njegovo lebdenje u zraku i tanku, gotovo pa eteričnu formu, osjetila sam veliku, neočekivanu silu (koja se iznenada pojavljuje i rešava stvari!). Stup-koplje lebdi u zraku dajući nam do znanja da bi mogao imati pola metra dužine, pet metara dužine ili 500 metara dužine. Iako ga vidimo i unutar gabarita samog prostora, prilično lako možemo odrediti njegovu veličinu, tj. dužinu. Ona postaje nebitna jer sila koju emitira je snažna. Pa nam komadići zabijeni u zid to i dokazuju. Ostaci „rogova“ na podu leže kao neki relikti moći, spojeni u metalnom središtu, a sa strane lijevo (ako gledate rad s ulaza u Bačvu) stoji posve nenametljivo, diskretno, no sigurno i stabilno jedan novi metalni stup koji kao da je izvanzemaljski, iz budućnosti, kao da nagovješćuje nešto što tek dolazi. I tako stabilan, siguran i miran, s najglađom površinom emitira – moć.

Photo: Sanja Jagatić

Takav je i Matija Čop. Umjetnik koji svojom diskretnom, mirnom vanjštinom, pojavom, pokazuje stabilnost. Kod njega nema onog stereotipnog, pomalo i zastarjelog shvaćanja: umjetnik – boem, umjetnik – rastreseni kreativac, umjetnik – neuredan kreativac (nastavi niz…). Ne, kod njega vlada disciplina i organiziranost. Upravo zato nije me nimalo iznenadilo kad sam osvijestila da ne razgovaram s umjetnikom. Ne, ja razgovaram s umjetnikom koji je modni dizajner, koji je sportaš, a svi oni su – izvrsni u svom djelovanju. Matija Čop ima više identiteta, pa me zanima kako ih pomiruje, prelazi li iz jednoga u drugi, ili oni postoje paralelno? „Promatraču sa strane svakako se može učiniti da se radi o nekakvim promjenama identiteta ili karijera. Za mene je to prirodan proces razvoja u načinu razmišljanja, a koje je posljedica kontinuiranoga rada i bavljenja vizualnim disciplinama. Mislim da je definiranje potrebno za komunikaciju s publikom i komercijalne aspekte, ali identiteti su uvijek fluidni i dvosmisleni. Sport je često za mene označavao prostor kontemplacije i eksperimenta u kojemu se „uštimava“ ono opipljivo i neopipljivo.“ Zadnja njegova rečenica ima nešto poetskoga u sebi, vidim da sport i umjetnost kod Čopa postoje u zajedničkim sferama, ili da im se dijelovi barem malo preklapaju. „Umjetnosti pristupam disciplinirano i metodologije rada koje razvijam imaju jasne strukture. Gotovo se uvijek radi o umjetničkom istraživanju koje iziskuje dosta fizičkog rada. Produkcija je često ponavljanje iste, tjelesne geste spajanja koja dovodi tijelo do granica izdržljivosti. Sport, ili točnije atletika, trčanje, slično je tome – ponavljanje istih pokreta tijela koje rezultiraju pomicanjem vlastitih granica.“ Kad već razgovaramo o sportu, stvari treba staviti u kontekst. Matija se profesionalno bavio trčanjem, tako da malo tko zna da drži juniorski državni rekord na 200 metara u dvorani. Trčanje kao sportsku, atletsku disciplinu vidim kao pomalo meditativan, samotan sport. To je prva stvar koja mi je pala na pamet vidjevši njegov rad izložen prošle godine u Galeriji Kranjčar na izložbi u Zagrebu, a sada mi se čini da je to stanje minimalnog, ravnoteže, spokoja i istovremeno velike moći doveo u savršene odnose s posljednjim radom koji upravo gledamo na izložbi u galeriji Bačva u HDLU-u u Zagrebu… „Jesi li stremio tome?“, pitam ga. Odgovara mi: „Atletika je samostalan sport i odgovarao je mom senzibilitetu. Ja volim biti sam. Ponekad nije potrebno niti govoriti. Upravo radi moje bîti (bivstvo) i posvećenoga pristupa radu djelo ne može biti drukčije. Ono je izraz mene u tom trenutku, ili stremljenja mene prema minimalnome.“

Jezik kao disciplina nije mu stran, u njegovim umjetničkim radovima iščitavam jedan kompleksan jezik koji jasno govori bez obzira na to koliko bi netko njegove radove mogao nazvati čak i minimalističkima. Razmišlja li o govoru umjetnosti dok stvara? Kreira li taj jezik svjesno? Je li bitno da uopće rad – govori? Mnogo toga mi upravo njegovi radovi komuniciraju… „Jezik stvaram svjesno kroz metodologiju rada i on je nestabilan jer je u konstantnoj promjeni. Važna mi je sintaksa u mome radu. Što će reći, manje je bitno“, brzo me razuvjerava. Istovremeno njegove radove doživljavam kao apstraktnu umjetnost, kiparstvo u kojemu je čitanje poruke slobodna forma. „Šalješ li ti sâm poruku, ili ostavljaš rad na interpretaciju drugima? Koliko se interpretacija promatrača poklapa s onime što si ti naumio? Jesi li naumio slati poruku svojim radom, na kraju krajeva?“, zanima me. „Skulptura se mora emancipirati od svoje početne točke i postati autonomna. Nije mi namjera nametati tko ili kako tumači rad. Iako mnogi bi mogli reći da su tvoji radovi kodirani, šifrirani, mislim da se prilično lako i dobro osjećaju.“ Nametnulo mi se pitanje da kad bi trebao birati između osjećaja i (ispravnog) tumačenja što bi mu bilo bitnije, draže? Bi li uopće došlo do takve komparacije? „Takve komparacije nisu potrebne. Drago mi je čuti tumačenje koje je blisko početnoj točki rada, no ono nije uistinu važno. Reakcija na rad puno je zanimljivija, kakva god bila. Ponekad nije važno niti dešifrirati rad. Ovdje se radi o našoj komunikaciji, između tebe i mene. To je javna, intimna razmjena – razgovor.“ Spomenula sam njegov put od sporta do umjetnosti. Kad i kako je spoznao da je – umjetnik? Ili da stvara umjetnost? Kako je to izgledalo?

„Ne postoji trenutak spoznaje, niti o tome razmišljam. To su jako nestabilne kategorije i ovise o različitim perspektivama u postdisciplinarnom svijetu, a konvencionalno, počeo sam se baviti umjetnošću u institucionalnom okruženju. Stvaranje umjetnosti je intimna potreba.“ 

Izložba „U međuvremenu“ kao da pokazuje ono što je bilo, ono što jest i ono što tek dolazi. „Novim radovima, novom izložbom kao da se opraštaš od nečega i pozdravljaš nešto novo?“, morala sam istaknuti svoje viđenje jer mi se čini da sam na dobrom putu. Baš me zanima koliko sam razumjela novi rad. O kakvoj promjeni rada je riječ? U kojem smjeru nastavlja svoju umjetnost? „Točnije bi bilo reći da se radi o prijelazu u novi body of work. Radi se o istraživanju novih materijala, a posebice čelika, koji me počeo uzbuđivati. U prijašnjim serijama najčešće sam koristio meke materijale, nestabilne i krhke. Na izložbi „U međuvremenu“ istražujem i metal koji je po svojim karakteristikama u potpunoj suprotnosti s mekoćom etilena. Novi body bit će proizvod tih tenzija na kojima će biti vidljiv neki novi pravopis.“ Da, ipak se umjetnost ponajprije osjeća kako bi se razumjela. Kao što se u Bačvi, „U međuvremenu“, osjeća taj neki prazni De Chiricov prostor, tako je nagovještaj novog body of work, te neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvari jasan, neizbježan i moćan. Poput kraljice sporta.