"Radikalni odmor" nužnost je današnjih to-do lista

Svjesno ležati i ne raditi ništa – za jedne je ovo čin meditacije, za druge jedan od sedam smrtnih grijeha, dok je za treće radikalni čin protesta protiv kolotečine suvremenog načina rada koji tjera na stalnu produktivnost. Ponekad je ista poza zvana “sve četiri u zrak” izvor šala o natjecanju u ljenčarenju ili poticaj za međugeneracijsku prepirku oko toga tko to dangubi. No odmor nije isto što i spavanje. Spavanje je neizbježan dio dnevnog ciklusa i radimo ga nesvjesno. Namjerni prekid dana radi odmora je svjesna odluka koju donosimo bilo da osjećamo zamor ili jednostavno želimo uzeti pauzu iz sasvim sebičnih razloga. Prekid radnog dana zbog sat vremena odmora nije ništa novo. Tako u Meksiku siesta najavljuje prekid središnjeg dijela dana ne bi li odmorili, a vratimo li se malo u naš lokalitet, Dalmatinci dobro znaju da kad je vrijeme fjake svaki čovik treba malo predahnuti. Ova društveno konstruirana pauza usred radnog dana i nije toliko lud čin. 

Odnos i emocije koje osjećamo prema odmoru uveliko su definirane i socioekonomskim statusom. Vrijeme kao jedini resurs koji se ne može kupiti ili nadoknaditi itekako je vrijedno. Pripadate li socioekonomskoj grupi koja svoje vrijeme zamjenjuje za novac, odmor može predstavljati rezanje grane na kojoj sjedite. Pripadate li ipak klasi koja si može priuštiti život od zarade investicijskog fonda ili nasljedstva odmor je samo još jedna u nizu stvari s kojima se osoba može razbacivati dokazujući svoju ekonomsku moć iz koje u kapitalističkom društvu proizlazi i osjećaj slobode.

Strah od odmora

Živimo u vrijeme kad je produktivnost imperativ, a odmaranje koje se često zamjenjuje s ljenčarenjem poput kakvog sinonima, najveći je grijeh protiv društva. Počnimo malo od sve veće popularnosti metoda produktivnosti poput 10 stvari prije 10 ujutro, preko razvitka cijele industrije poticanja na produktivnost stići ćemo i do suplemenata za fokus i mnogobrojnih samoprozvanih gurua koji će nam navodno otkriti tajnu neviđenog poboljšanja rada. Sve je usmjereno na bolju iskoristivost vremena, ne bi li progutali što veći obujam posla i izbacili van fantastične rezultate. No nekad i samu sebe pitam – gdje mi se tako žuri?

Tko je ikada na svom radnom mjestu pokušao primijeniti neke od metoda visoke produktivnosti i uspio povećati svoj poslovni output brzo se susretne s istinom – visoko produktivni zaposlenici nisu uvijek nagrađeni već kažnjeni – s još više posla. Nakon duge faze visokog fokusa i nadljudske produktivnosti mozgu je potrebna faza odmora. Psihoanalitičar Alexander Reid Martin dovodi pokušaj odmaranja u vezu s neoliberalizmom gdje primjećuje kako se čak i ta aktivnost opuštanja ne odvija ležerno.

Predahni, izdahni, odmori nisu riječi koje se uvijek dočekaju s pozitivnom konotacijom. Dopušteno je predahnuti tek nakon mukotrpnog rada, odmaranje je čin koji se nerijetko dovodi u vezu s gubljenjem vremena, a naša kultura podrazumijeva da se opuštanje mora zaslužiti nakon što smo dovedeni do ruba mentalne i fizičke izdržljivosti. Homo sapiens možda i ima pravo na odmor, ali homo economicus si to ne može priuštiti. Sva je vrijednost postojanja ekonomskog bića upravo u rezultatima njegovog rada čime se nakuplja stres u mišićima, živčanom sustavu i mozgu. No nemoguće je živjeti i ne iskusiti stres.

Naizbježni stres

Stres je nažalost neizbježan dio života, i ovdje ne govorimo o životno ugrožavajućem stresu, već o onom svakodnevnom urbanom stresu. Za kvalitetan život tehnike navigiranja stresom mogu pomoći u tome da ne preopteretimo živčani sustav. 

Manjak metoda za navigiranje stresom izvor je problema kako navodi Bruce S. McEwen u svom radu iz 2017. spominjući kako neadekvatni odgovori na stres mogu dovesti do kognitivnih, neurotransmiterskih, endokrinoloških i metaboličkih poremećaja, a Firdaus S. Dhabhar u svom radu iz 2009. upozorava i na povezanost neadekvatnog odgovora na stres i imunološkog sustava pri čemu može doći istovremeno do smanjene otpornosti organizma na infekcije, ali i povećane sklonosti autoimunim bolestima.

Stres nikako ne možemo izbjeći. Ne možemo niti postati otporni na njega, bilo da je riječ o fizičkom, emocionalnom ili mentalnom stresu. Ono što nam nužno može pomoći su metode opuštanja i funkcionalnog odgovora na stres. Te metode je potrebno shvatiti s jednakom ozbiljnošću kao i potrebu za produktivnosti.

Radikalni odmor, bilo da ga činimo iz potrebe tijela ili u inat pretjeranom imperativu produktivnosti, zaslužuje glavno mjesto u svakom danu. Pogotovo ako shvatimo da je odmor početak kvalitetnog rada, a ne nagrada za iscrpljenost. Dajući odmoru prioritetni status poboljšavamo svoje zdravlje i život i to bez opravdavanja potrebe za odmorom. Jer ako išta cijenim u mladenačkoj europskoj kulturi onda je to podređivanje rada u svrhu življenja.