U potrazi za kreatorom Sarajevske pahuljice, naslijeđem jednog tihog dizajnera

Uvijek su me fascinirale priče o Olimpijskim igrama u Sarajevu ’84. Ne samo zato što je to bila jedna od najupečatljivijih sedmica u historiji Jugoslavije već i zato što je to bila sedmica kada sam se ja rodio. Ja sam beba Olimpijade – i ponosan sam na to. 

Evo jedne od najboljih priča koje sam čuo. 

U prvim danima Olimpijade, sportski program je bio poremećen zbog ekstremnih vremenskih uslova, pa su događaji morali biti odloženi. Očajan da impresionira oči svijeta, olimpijski komitet je okupio lokalnog imama, rabina i sveštenika i zatražio im da se pomole za bolje vrijeme. 

I naravno, četiri dana kasnije, bolje vrijeme je došlo. 

Mislio sam da su imali sreće što je Sarajevo Jerusalem Evrope, mjesto gdje Bog sluša molitve isto koliko i u Svetoj zemlji. 

Ne znam koliko je ova priča istinita, ali je sinonim za duh ovog grada koji nazivam domom u posljednje tri godine. To je, kako Abdulah Sidran piše, grad pjesnika i sanjara, gdje svaki ćošak krije priču. 

Sada sam u potrazi za još jednom pričom: o Miroslavu Antoniću Roku, čovjeku koji je dizajnirao službeni logo XIV zimskih olimpijskih igara, održanih u Sarajevu u Bosni i Hercegovini, prije 40 godina – od 8. do 19. februara 1984. 

Osim što je naveden kao zvanični dizajner logotipa, na internetu nema mnogo biografskih podataka o njemu. Ko je bio, gdje je radio, koliko je imao godina, kako je izgledao – sve su to informacije koje nedostaju. Iz tog razloga razrađujem plan. 

Prvo odlazim u Muzej Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Ako će biti ikakvih informacija o Roku, sigurno će biti tu. Dolazeći konačno do daha, pitam ljubaznu recepcionarku o njemu. Otkriva mi da je Roko zapravo bio pravnik. Onda ponavlja oskudne informacije koje sam već pronašao na internetu. Srećom, predložila mi je da pošaljem e-mail njenom kolegi koji možda ima nešto više detalja u arhivima. 

Rado zapisujem njegove podatke. 

„Znate li nešto o logotipu?” pita me tada. Klimam glavom, a ona se nasmije. Sprovodi me pred veliku repliku Pahulje na zidu muzeja i objašnjava da su Zimske olimpijske igre održane na Dinarskim Alpama – preko Bjelašnice, Jahorine, Igmana i Trebevića. Četiri kvadrata u logotipu upravo i predstavljaju ove vrhove, a linije između njih predstavljaju ruke dobrodošlice, simbole sarajevskog gostoprimstva. 

Čim mi je to otkrila, više nisam vidio samo neke konceptualne linije. Vidim planine o kojima govori i sretno tijelo sa raširenim rukama. Izgleda kao figura koja igra kolo, i to je toliko sarajevski da me nasmijalo. 

Logotipi trebaju predstavljati vrijednosti. Trebaju nas usmjeravati prema sistemu vjerovanja, a ovdje napokon vidim zašto je Pahulja i danas živa u Sarajevu. Zašto je vidljiva na gotovo svakoj radnji u Baščaršiji i zašto noću oživi na svakom stubu rasvjete na Obali Kulina bana, od starog grada do Marijin-Dvora. 

Pahuljica utjelovljuje kinetičku energiju ovog grada; inherentna duša Sarajeva predstavljena je u njenim oblicima. 

Kod kuće istražujem nešto više o Miroslavu Antoniću Roku ali ne nalazim ništa osim onoga što sam već otkrio. Za početak šaljem e-mail kolegi recepcionarke iz muzeja, zatim šaljem još par e-mailova različitim kontaktima: arhivisti na društvenim mrežama, historičaru i profesoru na Akademiji likovnih umjetnosti, koji me ljubazno usmjerava na projekat Muzej u egzilu. Tamo saznajem da je Rokov dizajn bio dio timskog napora, koji je uključivao početni poster Dragana S. Stefanovića i katalog Branka Bačanovića. Kasnije, kada je Sarajevo zvanično imenovano gradom za XIV olimpijske igre, formirani su novi timovi kako bi oživjeli brend za ovaj značajan historijski događaj Jugoslavije, ali nažalost, nema daljnjih informacija o Roku. 

Čak zovem Historijski arhiv Sarajeva, gdje mi mladić kaže da je Roko, poput Jože Trobeca, koji je dizajnirao maskotu Vučka, vjerovatno poslao svoju prijavu na javni poziv za dizajn logotipa. 

Nakon kampanje širom zemlje koja je pitala svaku republiku u federaciji Jugoslavije koja životinja treba predstavljati maskotu Sarajeva ’84, Jugoslavija je odabrala vuka. 

I tako je rođen Vučko. 

Zapitao sam se kakav je Roko bio. Da li je bio poput drugih umjetnika koji su imali regularne poslove? Poput T. S. Eliota, koji je radio kao bankar u Lloyd’s Banci u Londonu, ili Marcela Duchampa, koji je radio kao bibliotekar u Bibliothèque Sainte-Geneviève u Parizu. Da li je Rokova pravna pozadina uticala na njegov dizajnerski rad? 

Povezujem se i sa svojim prijateljem Ajdinom Bašićem, dizajnerom koji je rođen u Sarajevu i živi u Ljubljani. On sugerira da je možda Roko bio jedan od mnogih tihih doprinosilaca jugoslavenskom društvu – pojedinaca koji su dali značajan doprinos, ali čije priče nisu dobro sačuvane. 

Počinjem misliti da je Ajdin možda u pravu. 

Možda ovo zapravo nije potraga za pojedinačnim dizajnerom, već potraga za tihim doprinosiocem koji je kreirao nešto za mase, a zatim nestao jednako tiho kao što je i došao. 

Ali baš kad pomislim da sam došao do kraja, dobijam odgovor od Eldina Hodžića, kolege recepcionarke iz Olimpijskog muzeja. Smješkam se dok čitam njegov e-mail. Eldin potvrđuje da je Roko zaista bio pravnik, ali i grafički dizajner. Danju je radio u pravnom odjelu Energoinvesta u Sarajevu. Eldin piše da su, prema pričama ljudi koji su bili direktno ili indirektno uključeni u organizacioni komitet Olimpijskih igara (neki od njih su lično poznavali g. Roka), njegov hobi i velika ljubav bili grafički dizajn, folklor i narodne nošnje. 

Roko je bio posebno zainteresovan za historiju narodne nošnje i ćilima koji su se ručno tkali u selima na periferiji Sarajeva. 

Jedan uzorak koji je vidio na ćilimu upravo je i inspirisao rođenje naše voljene Pahulje. No, nažalost, Eldin piše, Roko nikada nije doživio slavu svoje kreacije. Preminuo je 1980. godine, četiri godine prije nego što je njegovo voljeno Sarajevo postalo olimpijski grad. 

Priložen uz e-mail, nalazim članak iz Oslobođenja koji je napisao Ivan Štraus, datiran 6. februara 1984. godine – sedmicu prije nego što sam ja zvanično došao na svijet. 

Štraus je, poput mene, želio odati počast i sačuvati sjećanje na Roka, pišući: „Proći će godine, održaće se mnoge nove zimske i ljetne olimpijade, ali svaki naš vizueini susret sa pahuljicom Miroslava Roke Antonica podsjetiće nas na nezaboravne dane sarajevskih olimpijskih svečanosti.”.

Radeći u dizajnu i marketinškom oglašavanju veći dio svog života, naučio sam da je najbolji logotip onaj koji možete iscrtati rukom. Nike, Chanel i Mercedes Benz su sjajni primjeri ove teorije. Rokov logo Sarajeva ’84 je, bez sumnje, dio ovog kanona. Siguran sam da bi svako dijete u Sarajevu moglo nacrtati njegova četiri kvadrata i raširene ruke između njih.

I tako i treba biti. 

Pahuljica je dokaz duha i gostoprimstva Sarajeva i trajni simbol bogate kulturne baštine Jugoslavije. I nju je stvorio Miroslav Antonić Roko. 

Zapamtite njegovo ime.