Zbog njega smo nekada gutali rom-comove, a sada nas oduševljava u ulogama zlikovaca

Nakon što sam pogledala trailer za film Heretic skoro sam na sav glas iskomentirala: Hugh Grant u hororcu, napokon! Ovaj britanski glumac je mnogima prva asocijacija na romantične komedije devedesetih, prisjetimo se: Four Weddings and a Funeral, Sense and Sensibility, Notting Hill, Bridget Jones’s Diary, About a Boy, Two Weeks Notice, Bridget Jones: The Edge of Reason i ultimativni rom-com, nezaobilazni film ama baš svakih božićnih praznika, Love Actually. 

Tijekom svojih čestih gostovanja u talk showovima Grant ne skriva svoje pravo, cinično lice i razgovor s njim, dok promovira svoj posljednji projekt, je nerijetko urnebesan. Jer gledamo osobu koja je privatno toliko daleko od likova po kojima je najpoznatiji. Čak je i u prepoznatljivom GQ izdanju videointervjua gdje glumci analiziraju svoje najpoznatije uloge, Hugh Grant Breaks Down His Most Iconic Characters iz 2018. godine, sam kazao da je u svim ovim rom-comovskim ulogama glumio zapravo jedan te isti lik, osobu, koja je toliko daleko od njega samoga da to ljude često i iznenadi kada ga upoznaju. Jer oni, naime, očekuju tog šarmantnog, ponekad šeprtljavog, Engleza, koji gleda plavim očima, psećim pogledom, kroz šiške koje nemarno padaju niz čelo, često zamuckujući nespretne rečenice o ljubavi. A ne, Hugh Grant je sve samo ne to. Prvo i osnovno; neizmjerno je duhovit u svom cinizmu. Ne štedi sebe, kolege, filmske i TV partnerice… nikoga. Njega jednostavno boli briga. Ovo je čovjek, glumac, koji ne nosi nikakve maske i daje od sebe dramski najviše. Kao da je doživio transformaciju, metamorfozu. Recimo, u filmu Paddington 2 igrao je ulogu Phoenixa Buchanana; lik koji se do kraja filma pretvorio u nešto posve drugačije od onoga što smo gledali na samome početku. Kao da se oslobodio svoje čahure i postao jedan, doduše iznimno čudan, ali ipak, leptir.

Sada je mrzovoljni, nezadovoljni, nihilistički nastrojeni mizantrop, društveno neugodni i odličan karakterni glumac, onakav kakav je oduvijek želio biti.

Od tog trenutka, kao da je sve krenulo u jednom njemu prirodnom smjeru ili kao da je sam Hugh Grant uzviknuo: Dosta je bilo! Nema više maski! Tako ga bar ja zamišljam. (Doduše, on bi vjerojatno na engleskom jeziku, prilično odrešito, bez zamuckivanja, u tom slučaju kazao: I had enough! All bets are off!) Uslijedila je TV serija A Very English Scandal. Kakav je samo užitak bilo gledati ga kao političara liberalne ljevice, Jeremyja Thorpea, a koji je planirao ubiti svog bivšeg ljubavnika, kako javnost ne bi saznala da je homoseksualac. Serija snimljena prema istinitom događaju bila je još uvjerljivija zbog sjajne glume Bena Wishawa i Hugha Granta. I ovdje se radilo o ljubavnoj priči, donekle, no Grant je bio sve samo ne onaj šarmantni zavodnik iz spomenutih rom-comova. Ovo je Hugh Grant koji je cijelo vrijeme vrebao i čekao svoj trenutak. Točno se moglo osjetiti u kojem smjeru će glumac nastaviti svoju karijeru. Nastavio je dalje. U TV seriji The Undoing, uz sjajnu Nicole Kidman, glumio je zlikovca do srži. 

Hugh Grant glumi Jonathana Frasera (supruga terapeutkinje Grace Fraser, a koju glumi Nicole Kidman), glavnog osumnjičenika u slučaju brutalnog ubojstva mlade majke iz elitne privatne škole, koju pohađa njihov sin Henry. Grant je sjajno odigrao narcisoidnog manipulatora uznemirujuće prošlosti i ostavljao me je da čekam svaku epizodu s iščekivanjem što će pak sada pokazati od svog lika, koliko duboko u centar manipulacije i zla će gledatelje odvesti. I taman kada sam pomislila da je ovo njegov maksimum, on, pored svih ostalih paralelnih uloga, utjelovi lik Oompe Loompeu hit filmu Wonka! Originalni (ili ja barem volim upravo taj film smatrati originalnim) film iz 1971., Charlie and the Chocolate Factory, s Geneom Wilderom kao Willy Wonka, prikazao je Oompe Loompe kao mala, čudnovata bića koja rade u tvornici i pjevaju svoje, sada već, legendarne pjesme, a koje počinju s Oompa loompa doompa-de-doo / I have a perfect puzzle for you… Hugh Grant je na dodjeli nagrada BAFTA 2024 maestralno parafrazirao te stihove, na svoj, apsolutno ciničan način. Usudila bih se kazati da je bio vrhunac večeri. Ili barem jedan od top tri. Dvorana ga je u tom trenutku obožavala.

U dramskoj seriji The Regime s Kate Winslet u glavnoj ulozi, realizirao je ulogu Edwarda Keplingera, prethodnog kancelara, zatočenog u zatvoru ispod palače. Hugh Grant je tada prvi put glumio lik koji umire nasilnom, brutalnom smrću. Iako se u seriji pojavljuje kratko, četvrta epizoda je njegova epizoda, ostavlja velik i snažan trag svojom glumom. U nekoliko intervjua tijekom promocije serije izjavio je da ga je mučilo kako prikazati smrt, zapravo umorstvo. On naime, nikada nije glumio u takvom nečemu. Iako je prilično direktno komunicirao novinarima i voditeljima talk showova da on misli da je to učinio loše, i to uz uobičajenu psovku, prilično sam se ugodno iznenadila gledavši ga. Izvedba je bila toliko uvjerljiva da sam se nakon te epizode pitala da zašto ga prije nismo gledali u takvim ulogama?

Čim se pojavio u kadru, s tim groznim naočalama na nosu, odmah mi je bilo jasno da će me u kinu čekati jedan dramski, uvrnuti, zastrašujući dragulj.

I sada, na malom ekranu laptopa, uz neizbježne komentare i reklame, uz sva internetska ometanja, pogledam trailer za Heretic. Nisam fan horora, ne gledam ih često. Imam ozbiljan problem s pretjeranim uživljavanjem u priču i koliko god volim napetost trilera, užas horora mi je ipak preintenzivna igra živaca. Zapravo, na prste obje ruke mogu nabrojati kada sam ih gledala u cijelom životu i odgovorno tvrdim da sam to svaki put činila iz nekog kompromisa. Nikada, ali nikada mi horor film nije prvi izbor. Sada, jedva čekam.

Slijedeći razvoj njegove karijere, a i javne osobe, moram se pitati: kakva je budućnost ovog čudnog i čudnovatog glumca? Osobe koja se ne libi u živo izgovarati istinu, makar uvrijedio osobe koje sjede skupa s njim na setu talk showa, nenamjerno, ali ipak…? Osobe koja se pola svojeg života bori za očuvanje privatnosti, a sam sve svoje otkriva na pladnju; osobe koja nema filter, koja otvoreno govori o svojim neuspjesima, o tome da ponekad prezire svoje najbolje uloge, o tome da je povremeno loš i lijen glumac, o tome kako je reciklirao isti lik u barem četiri, pet filmova… Jako mi se sviđa ova nova faza zrelog, izgrađenog Hugha Granta. I nadam se da je ovo samo početak. Nekako mislim i očekujem da ću u godinama i projektima koji tek dolaze s velikim poštovanjem gledati niz njegovih grotesknih karikatura na ekranu i kino platnu te istovremeno pokušavati se otresti osjećaja susramlja dok on izgovara ono prvo i posve neprikladno što mu padne na pamet tijekom promocije filma ili serije. Hugh Grant naime, sada živi u nekom svom svijetu i baš ga boli briga. I to je, usudila bih se kazati, apsolutno veličanstveno.