Projekt 9 samostalnih izložbi u Beogradu važan je, gotovo prkosan potez koji ne biste trebali propustiti

Kad su vremena teška, umjetnost je ta koja život čini podnošljivim. Ne zato što nas odvodi od stvarnosti, nego zato što nam pomaže da se s njom suočimo. Tako je barem pisao američki autor i aktivist James Baldwin. A kada su sustavi desetljećima nestabilni i nepouzdani, a kultura područje u koje se već dugo gotovo uopće ne ulaže, ona postaje marginalna disciplina koja se svim snagama bori za svoje mjesto. U toj borbi institucije kulture imaju ključnu ulogu. U tom kontekstu, projekt 9 samostalnih izložbi koji možete pogledati do kraja godine u Kulturnom centru Beograda djeluje kao važan, gotovo prkosan potez. Devet različitih izložbi raspoređenih u tri galerijska prostora čine program koji potvrđuje da, unatoč manjku sredstava i potpunom izostanku sustavne potpore, scena i dalje ima energiju, ideje i umjetnike koji žele govoriti. Povodom izlaska kataloga projekta 9 samostalnih izložbi razgovarali smo s kustosima Zoranom Đaković Minniti, Vladimirom Bjeličićem i Senkom Ristivojević, kao i s dvoje umjetnika, Ninom Ivanović i Lukom Trajkovićem, koji sudjeluju u ovom ciklusu. Njihova razmišljanja još su jednom potvrdila da ovakve inicijative nisu samo programska stavka, nego čin održavanja vitalnosti kulturnog života i način da se zajednici vrati osjećaj da umjetnost i dalje ima svoje mjesto i svoju publiku.

Photo: Marko Ristović

„Kad radiš u instituciji, tvoja je odgovornost čuvati i održavati ideje kritičkog otpora prema ustaljenim modelima rada i suradnje. Ta je odgovornost posljednjih godinu dana još više narasla, dok se gotovo svakodnevno suočavamo s nelogičnostima i krizom sustava u kojem živimo i radimo, ali i s brojnim individualnim i kolektivnim naporima za solidarnije društvo. Participativniji modeli rada institucija vjerojatno su jedini put prema pokušaju jačanja i samih institucija, ali i društva u širem smislu“, započinje Zorana na moje pitanje o tome kako i kada su kao kustoski tim donijeli odluku da izmijene format izložbenog programa. Zatim nastavlja: „U lipnju ove godine dobili smo odluku da se godišnji budžet institucijama kulture čiji je osnivač Grad Beograd smanjuje za 50%. Ideja o združenoj izložbi bila je jedan oblik otpora toj odluci, ali i povod za razgovor o modelima funkcioniranja kulturnih institucija u razdobljima društvene krize. Do realizacije ove ideje došli smo zajedno s umjetnicama i umjetnicima čije su samostalne izložbe bile planirane za drugu polovinu godine, a koje je ova promjena budžeta izravno pogađala.“

Budući da izložba okuplja umjetnice i umjetnike različitih senzibiliteta, estetskih polazišta i medijskih pristupa, zanimalo me kako su uopće pristupili konceptu. Vladimir preuzima riječ: „Bilo nam je važno zadržati, koliko je moguće, ideju samostalnih prezentacija, ali iz jedne nove perspektive, a to je takozvani združeni format. To nas je vodilo i u praktičnom smislu, u razradi postava, gdje smo uz minimalna sredstva nastojali stvoriti dojam jedinstvene cjeline. Tekstualni prilozi u sva tri galerijska prostora djeluju kao važne orijentacije za posjetitelja. Također nam je bilo važno da manifestom skrenemo pozornost na potrebu promjene jezika kojim govorimo o umjetnosti. Zato poslovice poput

Ako želiš jezgru, slomi ljusku, Što te sprječava? ili Pjesma nas je održala, njojzi hvala presijecaju taj tekst, aludirajući na stanje na lokalnoj umjetničkoj sceni, ali i u društvu općenito.

Potrebne su nam drugačije priče i drugačiji doživljaji umjetnosti izvan okvira stručne javnosti, jer se svijet mijenja nevjerojatnom brzinom, a umjetnost i kultura trebale bi pratiti taj ritam unatoč svim preprekama.“

Logično pitanje koje se nameće jest ono o kompromisima i izazovima u pripremi ovakvog projekta, kao i o tome što se ipak bez kompromisa zadržalo unatoč manjku resursa. Senka ovoga puta odgovara: „U svjetlu sveopće transformacije svijeta u kojem živimo, u vrtlogu teških događaja u Srbiji, sami su se nametnuli zaključci naših razgovora: naš posao, kao i rad institucija, ne može izbjeći taj val promjena. S druge strane, postavilo se pitanje kakve su promjene potrebne svima koji djeluju na suvremenoj umjetničkoj sceni. Uz veliku dozu autorefleksije, reakcija kustoskog tima bila je nužna, kao i činjenica da su nam se pridružile umjetnice i umjetnici čije su izložbe bile planirane za drugu polovinu godine. Format devet samostalnih izložbi velika je novost za KCB, a vjerujem i za cijelu scenu. Zvuči gotovo apsurdno, jer kad uđete u prostor, shvatite da dvije izložbe nedostaju, nema dodatnih pregrada ni jasnih razdvajanja, a svaka je svedena na jedan ili nekoliko radova. Tim pristupom htjeli smo protresti i presložiti dosadašnje modele izložbene prezentacije. U svijetu besmisla koji se desetljećima gradi, a sada polako dolazi do vrhunca, ono što nam preostaje jest razgovor, preispitivanje i eksperiment. Dragocjena je i podrška autorica i autora planiranih izložbi. U teškim trenucima u kojima su se našli KCB, naš tim i šira zajednica, bilo nam je važno ponovno povjerovati da nismo sami i da još uvijek postoji potencijal udruživanja i zajedničkog rada.“

Photo: Luka Trajković

Kustoski tim podsjetio nas je da su udruživanje i zajednički rad ponekad jedini mogući odgovor. Upravo iz tog zajedničkog impulsa nastao je i dijalog s umjetnicima. Jer koliko god govorimo o institucijama i modelima funkcioniranja, u središtu svega uvijek stoje autori i autorice čiji radovi nose teret stvarnosti s kojom se treba suočiti, ali i nadu da se ona može sagledati ponovno. Zato je bilo važno čuti i njihove perspektive. U razgovoru s Ninom Ivanović i Lukom Trajkovićem postalo je jasno da se borba za održivost umjetničke scene vodi na više razina: u ateljeima koji nestaju, u prepolovljenim budžetima, u ekološki devastiranim prostorima, u osjećaju zastoja koji se uvukao u društvo. Ipak, oboje umjetnika svojim radovima, svatko kroz vlastitu poetiku, pokazuju da umjetnost i dalje ima snagu širiti vidike, preispitivati naš odnos prema svijetu i otvarati pitanja koja je lako pomesti pod tepih, ali ih se ne može ignorirati zauvijek.

Nina Ivanović godinama pomno prati sudbine rijeka, a ovoga puta fokus je usmjerila na Topčiderku. Na pitanje što ju je povuklo baš toj rijeci, odgovara vrlo intimno: „Topčiderka je dio kraja u kojem sam odrasla, a i danas biciklom često prelazim most preko Topčiderke, tik kod njezina ulijevanja u Savu. Upravo zbog te fizičke blizine i zbog nesnosnog smrada koji se u određenim razdobljima širi iz rijeke, poželjela sam kroz rad istražiti stanje rijeke po kojoj se zove moj kvart. Čitajući godišnje i mjesečne monitoringe na stranici grada Beograda, došla sam do podatka da je Topčiderka najčešće u petoj kategoriji zagađenosti (oznaka za najlošiju kvalitetu vode), kao i da razni parametri prelaze dopuštene granice, dok je u sedimentima najuporniji među prekoračenjima teških metala – nikal. Više stručnjaka, novinara i aktivista bavilo se problemom zagađenja Topčiderke i on je dobro poznat, posebno ljudima koji ondje prolaze ili borave u blizini, poput veslačkih klubova na Savi. Za one koji se s temom još nisu susreli, mogu preporučiti već nešto stariju epizodu emisije Ciklotron – Krstarenje Topčiderkom.”

Topčiderka, detalj

U kustoskom tekstu koji je napisala Senka Ristivojević jasno vidimo koliko je Topčiderka zapravo ogledalo našeg odnosa prema prirodi. Ono što me zanimalo bilo je što je Nini bilo najteže prihvatiti dok je obilazila teren: zanemarivanje, zagađenje ili ravnodušnost institucija? „Ne bih rekla da je nešto teško za prihvatiti, više je tragično. Naravno da je sve to redom iritantno, i to što je dopušteno da se kanalizacija izlijeva u rijeke, i to što nemamo postrojenja za preradu otpadnih voda, i to što se institucije očito nedovoljno ili neučinkovito bave ovim problemima.

Uređenje rijeka dugotrajan je i skup proces, ali nužan za zdrav život u urbanom okruženju koje je nevjerojatno bogato vodama.

Dio Dubokog potoka koji sam fotografirala u šumi, skriven od ljudi, uistinu izgleda magično. Od njega nastaje Topčiderka, koja prolaskom kroz naseljene dijelove nažalost gubi sve svoje karakteristike i, kako je Senka Ristivojević lijepo napisala, svoj izgled šumske vile. Tijekom istraživanja o našim rijekama naišla sam i na jedan prekrasan projekt revitalizacije Topčiderke Instituta za šumarstvo, koji doista budi nadu. No predloženi projekt, koji predviđa čišćenje rijeke plutajućim biljnim otocima, može biti održiv samo ako se duž svih 30 kilometara Topčiderke uklone brojni fekalni i industrijski ispusti.“

Ne mogu je ne pitati kako vidi vezu između kolektivnog rada na 57. Oktobarskom salonu, koji se bavio nedostatkom prostora za rad umjetnika, i ove izložbe u kojoj otvara pitanje ekološki ugroženih prostora ključnih za život. Jesu li institucionalni propusti koji uništavaju ateljee i oni koji uništavaju rijeke zapravo dio istog problema? „Kolektivni rad Prostori za rad za Oktobarski salon bio je posljedica uvjeta u kojima radimo, a kustoski tim pozvao nas je da temu nedostatka prostora komentiramo iz pozicije umjetnika koji u tom trenutku ostaju bez ateljea u zgradi Jugošped. Radovi vezani uz rijeke također su posljedica našeg svakodnevnog iskustva. Tu su, ispred nas su, problem je očit. Naravno, postoji mnogo problema koji zahvaćaju sve aspekte našeg društva, ali meni je osobno tragično da kao društvo nismo u stanju održati rijeke čistima, da izvori pitke vode, kojih u Beogradu ima mnogo, više nisu ispravni. Pišem ovo svjesna da u Zrenjaninu nema pitke vode ni na kućnim slavinama, a kamoli na izvorima.

Očito je da je sve dio istog problema, a to je izostanak brige, njege, održavanja i podrške, što vrijedi kako za prirodna dobra, tako i za umjetničke discipline.“

Kad govori o budućnosti, Nina ostaje prizemljena i svjesna da postoje konkretne stvari koje bi odmah poboljšale položaj umjetnika: stabilni natječaji, poštivanje rokova, veći postotak budžeta za kulturu, subvencionirani prostori za rad. „Povećanje izdvajanja iz državnog i gradskog budžeta za kulturu, poticaji umjetnicima u vidu subvencioniranih radnih prostora. Mnogo je toga što treba popraviti, ali već bi navedene mjere dovele do stabilnijeg položaja umjetnika, a samim time i do funkcionalnije uloge umjetnosti u društvu.“

Luka Trajković polazi iz sasvim drukčije, filmske estetike. Njegove fotografije izgledaju poput kadrova iz filma koji ne postoji, poput „zamrznutog trenutka“ koji je, ovisno o tome kako ga gledamo, uvod, sredina ili kraj priče. Kako sam kaže, dolazi iz sfere pokretne slike, pa mu je ovaj rad istodobno blizak i stran. Za svaku fotografiju pripremao je jednostavne opise scena i likova, dalje ih oblikujući kroz glumce, prijatelje, statiste. Koliko god planira, uvijek ostavlja prostor za ono što se dogodi u trenutku, pa su neki kadrovi ispali potpuno neočekivano.

Photo: Luka Trajković

Tek kad je završio seriju, prepoznao je atmosferu koja se kroz nju provlači: zastoj, neizvjesnost, napetost koju je nemoguće ignorirati. „Dok sam radio na seriji, intuitivno sam gradio tu atmosferu, bez pretjeranog promišljanja o tome kako bi se serija zapravo trebala osjećati. No kad sam pripremao izložbu i ponovno prošao kroz cijeli materijal, shvatio sam da je ta atmosfera itekako bliska situaciji u kojoj se svi kolektivno nalazimo. Nije bila ništa drugačija ni prije nekoliko godina, samo smo je možda osjećali manje svjesno, dok nas danas jednostavno ne može zaobići. U tom smislu mislim da moj rad reagira na atmosferu, tada indirektnije, danas puno izravnije. Fotografija može biti prostor otpora, slika je od samog nastanka imala golemu ulogu u društvu – kao jedno od ključnih komunikacijskih sredstava, ali i kao izraz pojedinca, kao glas“, kaže.

Njegove me riječi vode do pitanja o radnim uvjetima umjetnika, koji često nisu ni stabilni ni poticajni. Osjeća li da postoji prostor za razvoj ili je taj „zamrznuti kadar“ bliži stvarnosti nego što bismo željeli? „Apsolutno bliži stvarnosti nego što bismo htjeli. Ova izložba izvedena je u sklopu 9 samostalnih izložbi smještenih u jedan izlagački termin, jer su godišnja budžetska sredstva Kulturnog centra Beograda prepolovljena u svibnju, na pola godine, pa nije postojao drugi način da svi autori izlažu individualno. Natječaja Filmskog centra Srbije ove godine uopće nije bilo, sve stoji. Uglavnom se realiziraju samo komercijalni projekti i projekti autora koji su politički pozicionirani. Kulturna scena u vidljivoj je krizi, kao i društvo općenito, dok se veliki broj suvremenih stvaralaca nalazi u egzistencijalnim problemima, bez prostora i uvjeta za rad.“

Za kraj razgovora, i kako bismo ipak ostavili barem malu pozitivnu notu, pitam Luku što najčešće govori svojim studentima na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i što bi volio da su njemu govorili dok je studirao. „Predivno je kad od sedam studenata vidite sedam različitih pristupa i stilova. To nas svaki put podsjeti koliko je nečiji izraz poseban i koliko taj početni point of view treba njegovati. On se, naravno, kasnije oblikuje, mijenja i razvija daljnjim radom, iskustvom i formalnim obrazovanjem, ali uvijek ostaje u korijenu. To pokušavam naglasiti – da ponekad samo trebaju pratiti taj intuitivni osjećaj, i da, iako smo mi tu da ih naučimo osnovnim pravilima i sredstvima vizualnog izražavanja, ne moraju se držati isključivo njih. Najkreativnija rješenja često nastaju upravo iz ograničenja, koja nas sve prate – od studentskih dana pa sve do profesionalnog života, a posebno u autorskom radu u našem okruženju.“