Je li 2026. godina, godina kad se vraćamo romantici i ljubavi?

Kao netko kome čitanje vijesti i skrolanje po društvenim mrežama polako prerasta u posao s punim radnim vremenom, nisam mogla ne biti oduševljena kada sam povukla sve paralele i shvatila da je najuniverzalnija tema svijeta i stoljeća uspjela, skrivajući se u obliku sjene, zapečatiti svoje prisustvo u 2026. godini. U eri u kojoj nam pažnja i interes traju kraće od jedne najave za film, može li itko sa sigurnošću dati sveobuhvatan okvir društvenih potreba i interesa? Samo, i jedino, kada je ljubav u pitanju. Jer jedna stvar je jasna – nakon kroničnog vala cinizma i inzistiranja na individualnosti, potreba za dubinom, pažnjom i emotivnim kontinuitetom prožima sve segmente naših života. To ne znači nužno da je broj ljubavnih narativa porastao, već da se mijenja način na koji ih doživljavamo.

U tom društvenom pomaku glazba ima ključnu ulogu, jer ona najbrže registrira promjene kolektivnog raspoloženja. Obrada pjesme Everything Is Romantic od Charli XCX od najavne špice za dugo očekivani film Wuthering Heights prerasla je u kolektivni soundtrack naših života. Djeluje kao unutarnji monolog generacije koja je istovremeno prezasićena i gladna. Iako iskorištena bezbroj puta u različitim formatima tijekom mjeseci koji su prethodili, i dalje me ostavlja s osjećajem čija duljina nadilazi granicu ugodnog. To nije pjesma o ispunjenju, već o svijesti da je želja, sama po sebi, stvarna, valjana i dovoljna. Romantika nije obećanje sreće, već inzistiranje na osjećajima u svijetu koji nas neprestano tjera da ih neutraliziramo

Povezano: Stigao je prvi trailer za Wuthering Heights s Margot Robbie i Jacobom Elordijem

S druge strane glazbenog spektra, Olivia Dean u posljednje vrijeme zauzima poziciju kulturnog fenomena, autorice koja ljubav tretira kao vještinu i disciplinu nježnosti. Njen album The Art of Loving prikazao nam je ideju ljubavi kao nečega što se uči, nečega što podrazumijeva samosvijest i rast, a ne samo neodoljivu kemiju. Raye vraća ljubavi težinu jazz interpretacije, u kojoj se osjećaji proživljavaju kroz glas. U njezinom stvaralaštvu jasno vidimo konture ženskih vokala koji su nekada bili lice ljubavi, romantike i patnje. Ovo nije puka fascinacija Ellom Fitzgerald, Ninom Simone i Ettom James, već povratak ideji da je ljubav nešto što zahtijeva vrijeme. I upravo to vrijeme za ljubav je ono što 2026. ponovno traži.

Zanimljivo je da se ova nova romantika ne pojavljuje kroz velike geste, već kroz pažnju prema malim detaljima. Taj pomak vidljiv je i na društvenim mrežama. Umjesto performativnog prikaza ljubavi, algoritam trenutno favorizira sporost, introspekciju i iskrenost. Voice-over ispovijesti uz spore kadrove svakodnevice, pisma sebi ili neimenovanom you, bilježenje tišine i rutine u danu – sve to funkcionira kao novi oblik intimnog dnevnika. Ljubav se ovdje manifestira u načinu na koji netko promatra vlastiti život. Nekako smo od ironičnog shvaćanja trenda romanticizing your life, nesvjesno, počeli ozbiljno prakticirati ovu mantru.

U tom kontekstu vraća se i yearning kao središnja emotivna i narativna sila. Čežnja nije samo želja, već stanje produžene napetosti između onoga što je moguće i onoga što se možda nikada neće dogoditi. Ljubav se više ni na ekranu ne mjeri ishodom, već intenzitetom trajanja. To se jasno vidi u suvremenoj književnosti i njezinim adaptacijama. Opsesija romanom i serijom Heated Rivalry, kao i kontinuirana popularnost narativa poput friends to lovers i enemies to lovers, ukazuju na povratak slow-burn ljubavi. To su odnosi izgrađeni kroz napetost, čekanje, neizgovoreno. Ljubav koja se akumulira kroz vrijeme. Slow-burn predstavlja svojevrsni odgovor na zamor i neispunjenost instant emocijama.

Povezano: Nova Heated Rivalry knjiga stiže – i bit će najintenzivnija do sada

Paralelno s tim, u najavi i realizaciji je cijeli val viktorijanskih i regency adaptacija. Wuthering Heights,, Pride & Prejudice, kao i Sense & Sensibility, nude romantiku koja je intenzivna, mračna, kaotična. Ljubavne priče opterećene društvenim pravilima, klasnim razlikama i unutarnjim konfliktima, čija privlačnost leži upravo u odsutnosti lakog rješenja.

Photo: Courtesy of Warner Bros.

Ako se ljubav vraća kao potreba za intimnošću i trajanjem, moda to prevodi u povratak materijala koji su istovremeno krhki i disciplinirani. Prozirne tkanine, korzeti, visoke kragne, mekane siluete i slojevitost materijala. U tom okviru kuće poput Simone Rocha, Valentino i Chanel posebno su relevantne s obzirom na to da godinama grade poetiku nježnosti, čipke, volumena i intimnog oklopa, a kolekcije za proljeće 2026. dolaze upravo u trenutku kada šire tržište ponovno ima apetit za takvom vrstom romantike. Istovremeno, ono što vidimo na promo turnejama i crvenim tepisima, poput Wuthering Heights method odijevanja, dodatno naglašava transcendentalnu atmosferu ljubavi u zraku.

Povezano: Matthieu Blazy je u debitantskoj couture kolekciji “ogolio” Chanel

Povezano: Prva Valentino Couture revija nakon Garavanijeve smrti održana je u Kaiserpanorami

Valentino Couture 2026

Kada sve ove linije spojimo, postaje jasno da 2026. ne izgleda kao godina ljubavi zato što je svijet postao mirniji ili jednostavniji. Naprotiv. Ljubav se vraća kao potreba za kontinuitetom u vremenu diskontinuiteta. Kao želja da se nešto zadrži, čak i kada je neizvjesno. Zato je možda najpreciznije reći da 2026. izgleda kao godina u kojoj se romantika vraća kao oblik pažnje. Ona se ne vraća da bi obećala sreću, već da bi omogućila prisutnost. I upravo u toj prisutnosti, sporoj, nesavršenoj i upornoj, ona ponovno postaje središnja kulturna sila. U pjesmi koja ponavlja fall in love again and again, u slow-burn narativima koji nas vraćaju napetosti i čekanju, u yearningu koji više nije anomalija nego pokretač svake priče, u viktorijanskom gotičkom povratku koji romantiku čini mračnom ali privlačnom, u prozirnim tkaninama i visoko zatvorenim kragnama koje tijelo istovremeno štite i otkrivaju, u TikTok dnevniku koji umjesto ideala nudi prisutnost.